Portret na Ivan Vazov

165. godina od rođenja Ivana Vazova

Vazov u Hrvatskoj

Ove godine Bugarska slavi 165. godina od rođenja narodnog pjesnika Ivana Vazova. Jedini bugarski autor koji je još za života prozvan „narodnim pjesnikom“ i „patrijarhom bugarske književnosti“. Titula „narodni pjesnik“ čula se javno po prvi puta tijekom proslave prvog Vazovljevog jubileja 1895. godine. U obraćanju tim povodom, bugarski knez Ferdinand je rekao: „Ljubazni Ivane Vazov, s najvećom radošću se pridružujem Vašim štovateljima koji su pokrenuli pohvalnu inicijativu za proslavu dvadeset i pete godišnjice Vašeg književnog djelovanja kao narodnog pjesnika i pisca.” A dana 10. siječnja 1917. godine (kao što smo saznali iz „Dnevnika“ Ivana Šišmanova), novinar i prozaik Aleksandar Kiprov nazvao je Vazova „patrijarhom bugarske književnosti“. Sad bih rekla samo još nekoliko riječi o Vazovljevu romanu „Pod jarmom“ – godine 2009. osvojio je prvo mjesto u kampanji za izbor najomiljenijih knjiga u Bugara „Veliko čitanje“. Osim toga, do 2014. g. roman „Pod jarmom“ je preveden na više od 65 jezika, uključujući japanski i kineski, što ga čini najprevođenijim bugarskim književnim djelom.Vazov - Pod jarmom

Znakovito za nas Bugare je da se prva ocjena i priznanje pjesniku Ivanu Vazovu u inozemstvu dogodilo u Hrvatskoj , od strane uglednih hrvatskih književnika. I ne samo to – prvi prijevod Ivana Vazova uopće, je na hrvatski jezik i nema niti jednog dokaza koji može opovrgnuti tu tvrdnju. Godine 1877. veliki hrvatski pjesnik i romanopisac August Šenoa objavljuje u središnjem hrvatskom književnom časopisu „Vijenac“, kojeg je on urednik, (br. 24 od 16. lipnja) osvrt o zbirci pjesama „Tuge Bugarske” i njezinom autoru. U osvrtu se naglašava da je Vazov daroviti pjesnik koji stvara pravo pjesništvo i njegove pjesme se čitaju s velikim zanimanjem. Ističu se pjesme „Bunt“ i „Žalovanje majke“, koja je objavljena u sljedećem broju „Vijenca“ (br. 25 od 23. lipnja). Prevedena je pod naslovom „Bugarska majka. Po bugarskoj pjesmi I. Vazova”. U sadržaju broja, kao prevoditelj naveden je August Šenoa.

Izbor pjesnika Ivana Vazova za prevođenje ne odvija se bez sudioništva samih Bugara – prvi prijevodi pojavljuju se tamo gdje ima veći broj bugarskih studenata: u Zagrebu, Novom Sadu, Sankt Petersburgu, Kijevu. U to vrijeme u Zagrebu studira Bugar Spas Vacov, „jedini pravi prijatelj“ (kako ga Vazov naziva) koji je kasnije postao utemeljiteljem meteorologije i seizmologije u Bugarskoj. I sam s književnim sklonostima, Vacov se povezuje s izdavačima „Vijenca“, upoznaje ih s Vazovljevim djelima, prenosi biografske podatke koje je njemu dao pjesnik i organizira „bugarsku večer“ u Zagrebu, gdje studenti recitiraju stihove Ivana Vazova. Početkom 1878. godine Vazov piše Spasu Vacovu kako nažalost „nisam primio „Vienac“ da bih vidio svoju pjesmu, kako izgleda na hrvatskom jeziku. … Zapravo, ne bi bilo loše da mi pošaljete poštom taj broj časopisa, u kojem je ona tiskana.“

Osim u „Vijencu“, recenzije o djelima Vazova objavljuju se i u časopisu „Hrvatska“. Novelu „Mitrofan“ (kasnije pod naslovom „Mitrofan i Dormidolski“) tiskanu u Bugarskoj 1882. godine, iste godine objavljuje u nekoliko nastavaka vrlo utjecajni politički i informativni zagrebački dnevni list „Pozor“.

Hrvatski pjesnik i pisac August Harambašić počinje prevoditi bugarsku poeziju 1881. godine – prvenstveno pjesme Ivana Vazova, koje objavljuje u „Vijencu“. Godine 1886. Harambašić sastavlja antologiju „Bugarske pjesme“, u kojoj su objavljene pjesme „Gdje je Bugarska“, „Radecki“, „Crna Gora“ i druge.

Nažalost, nakon Šenoe i Harambašića, u Hrvatskoj se vrlo malo prevodi poezija Ivana Vazova. Ali, njegovo književno djelo ipak je bilo u središtu pažnje hrvatske književnosti i publicistike dugi niz godina, pa su i pripovijesti Vazova izlazile u vodećim hrvatskim listovima: „Vijencu“, „Prosvjeti“, „Obzoru“, „Narodnim novinama“, „Riječkom novom listu“itd.

S djelima Ivana Vazova upoznat je i hrvatski skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Ivan pl. Zajc. Godine 1894. skladao je po Vazovljevom tekstu, pjesmu „Majka“, koja je osvojila prvu nagradu na Prvom bugarskom glazbenom natjecanju u Sofiji.

Devedesetih godina XIX. stoljeća dolazi na red Vazovljeva beletristika. Dr. Fran Gundrum-Oriovčanin predstavlja Ivana Vazova nizom članaka i prijevoda, a kruna Gundrumovog rada je prijevod romana “Pod jarmom”,otisnut 1898. g. s naslovom „Pod jarmom“. Iz bugarskog života uoči oslobođenja ispod turskog jarma godine 1876. “Fran Gundrum je živio i radio kao liječnik u Bugarskoj (1889.-1894. g.), a nakon svog povratka u Hrvatsku postao je pionir u populariziranju bugarske književnosti i medicine. Osim „Pod jarmom“ prevodi i niz drugih Vazovljevih djela – neka ostaju u rukopisu, a izdani su roman „Kazalarska carica“ 1907. g. (već 1903. god. u „Vijencu“ Gundrum je prikazao tematiku romana) i djelovi zbornika pripovijedaka „Draski i šarki“, „Šareni svijet“, itd. Dr. Fran Gundrum je preveo novelu „Ivan Aleksander“ i još puno pripovijedaka, među kojima „Hadži Ahil“, „Cončova osveta“, „Bikoglav“, „Vlko ide u rat“, „Pilatova kći“. Samo ću napomenuti da je Gundrum Hrvatima otkrio i druge bugarske pisce (Aleko Konstantinov, Kiril Hristov, Evgenija Mars, Ilija Milarov, Petko Todorov), a s Ivanom Vazovim ostaje blizak prijatelj cijeloga života.

Godine 1899. Fran Gundrum je u studiji o Ivanu Vazovu, objavljenoj u „Vijencu“ (br. 6, 8 i 9, sa slikom u 5. broju), prikazao političke, kulturne i književne prilike u Bugarskoj, a životopis Ivana Vazova spojio je s prikazom njegovih glavnih djela, te je tako dao zaokružen portret pisca i čovjeka. Evo kako ga opisuje Gundrum:

„Ivan je Vazov star 48 godina, visoka uzrasta, tanka struka i elegantnog držanja. Glavu drži visoko – to mu dopušta vitkost vrata. Živahne sivkaste oči pronicavo te gledaju, a djelovanje mišića oko njih stvara mili pogled, izražaj blagog mira i vanredne simpatičnosti, koja te već u prvi mah sili, da ga moraš zavoljeti. I zaista je tako. Čim ga više gledaš, tim ti je miliji, tim ga radije slušaš: u njegovoj se blizini osjećaš upravo kao uz ljubljena brata ili uz iskrenog prijatelja. A kada hoće da te nešto svojim čistim, zvonkim glasom upita ili važno priča, uzvine oči gore i sada tek vidiš, da je njegovo oko – to ogledalo duše, zaista ogledalo, u kojem se odrazuje bistar njegov um.

Dugačke trepavice rese vjedje, a guste obrve podaju licu doduše neku ozbiljnost, koja se u govoru pretvori u ljubeznost i vanrednu naklonost. Blijedorumenikavo lice, lijepo proporcionirani nos, rumene usne, krasni bijeli zubi, čine Vazova upravo lijepim čovjekom. Gusti, odugački brkovi, obrasli su gornje usne, a gusta kratka malo prosijeda kosa pokriva tu umnu lijepu glavu visoka čela, koje se rado nabire.

Kretnje tijela su mu lake i žive; on govori polako, mnogo laganije od drugih Bugara, a jezik mu je upravo klasičan, kakav sam za vrijeme svog petogodišnjeg boravka u Bugarskoj veoma rijetko čuo.“

Godine 1900. Gundrum je prikazao prilično opširno zbirke „Skitničke pjesme“ u časopisu „Život“, a tih je godina izašao i opširniji prikaz Vazovljeve komedije „Službogonci – Stančo Kvasnikov u gostima kod ministra“.

Jedan drugi poznavatelj bugarske književnosti i prevoditelj, Vjekoslav Cvetišić, koji je pisao pod pseudonimom Albertinov, prikazao je u „Vijencu“ 1899. g. Vazovljevu humoresku „Mitrofan“, zatim novele „Nemile-Nedrage“ i „Kardašev ide u lov“.

U hrvatskoj književnosti Ivan Vazov je poznat ponajprije kao pripovjedač i romanopisac. Njegovo prozno djelo imalo je, zahvaljujući nekolicini usrdnih bugarofila kao i osobnim kontaktima s prevoditeljima, interesantnu i plodnu sudbinu u okviru hrvatske prijevodne književnosti. Od 1877. do 1945. g. izašla su na hrvatski jezik više od 60 prijevoda Ivana Vazova, a pojedina djela su bila čak i po nekoliko puta prevedena. Djelo Ivana Vazova u Hrvatskoj doživljava pravi procvat 1904. g. kad se prevodi 8 pripovjedaka, 1905. g. čak 9, a 1915. g. bilo je ponovno prevedeno 6 njegovih pripovijedaka. Živi interes u hrvatskoj književnosti za Ivana Vazova rađa se i u godini Vazovljeve smrti (1921.), a još više pred drugi svjetski rat kad Vazova u Hrvatskoj populariziraju Ivan Esih i Ivan Goran Kovačić, koji je bugarskog pisca neobično cijenio te objavljivao prikaze o njemu u zagrebačkom dnevnom listom „Hrvatski dnevnik“ 1938. i 1939. godine. U prvom prikazu Ivan Goran Kovačić ističe da je ime Ivana Vazova „ne samo ime velikog pisca, nego je to simbol, jer je Vazov utjelovljenje, personifikacija bugarskog duha, njegove snage i njegova blistanja“.

U novije vrijeme o Vazovu piše akad. Josip Bratulić. Njegov referat „Ivan Vazov u hrvatskoj književnosti“, održan na sesiji „Ivan Vazov i slavjanskite narodi, ezici i literaturi“ u okviru VIII. ljetnog seminara za bugarski jezik i literaturu u Sofiji 1970.g., sadrži pregršt informacija, koje sam koristila za ovaj članak. Akad. Josip Bratulić, između ostalog, piše:

„U bugarsko-hrvatskim književnim vezama ime Ivana Vazova zauzima vrlo istaknuto mjesto. On je bio često prevođen na hrvatski jezik, njegov se rad u hrvatskim književnim časopisima intenzivno pratio i ocjenjivao, izlazili su za njegova života i u našim novinama i časopisima prikazi njegovih knjiga poezije i proze, bile su prikazivane i njegove drame.Vazov je bio vrlo omiljen pisac u Hrvatskoj od prvog prijevoda iz njegove poezije 1877. g. pa sve do posljednjeg izdanja „Antologije svjetske lirike“ 1956. g.O njemu su pisali i prevodili ga veliki i značajni književnici kao što su August Šenoa i August Harambašić, zatim poznati i nedovoljno ocijenjeni kulturni radnici Fran Gundrum-Oriovčanin, Vjekoslav Cvetišić, Blaž Blažeković, dok u posljednjoj generaciji nalazimo, uz ostale, Ivana Esiha i Ivana Gorana Kovačića. Svi su ovi ljudi barem jednim dijelom bili povezani i s djelom Ivana Vazova, pa i ta veza potvrđuje životnost i duboki interes na koji je bugarski pisac naišao u hrvatskoj književnosti.“

U Hrvatskoj je referat akad. Bratulića objavljen u časopisu „Croatica“ 1972. godine.

Ovaj pregled završila bih s književnim kritičarem Antom Kadićem, koji je sudjelovao na Desetom međunarodnom slavističkom kongresu u Sofiji 1988. g. s referatom „Ivan Vazov kod Hrvata i Srba“. Povodom kongresa tiskan je Zbornik (Slavistički zbornik povodom X. međunarodnog kongresa slavista – Sofija, 1988. g.), u kojemu je objavljen referatAnte Kadića, na žalost nama nedostupan.

 

*                                                         *                                                         *

 

Ivan Minčov Vazov je rođen 9. srpnja 1850. g. u Sopotu. Učio je u rodnom gradu, u Kaloferu i Plovdivu. Radio je kao učitelj i prevoditelj, predsjednik Okružnog suda u gradu Berkovica, bio je tri puta zastupnik u Narodnom sobranju, neko vrijeme i ministar prosvjete. Godine 1876. izlazi njegova prva zbirka pjesama „Prjaporec i gusla“, slijede „Tuge Bugarske” (1877.), „Oslobođenje“ (1878.), „Gusla“ (1881.), „Italija“ (1884.), „Polja i šume“ (1884.), „Slivnica“ (1885.) itd. U prozi počinje s memoarima „Nedavno“ (1881.) i nastavlja s „Novele i pripovjedke u tri sveska“ (1891.-1893.), romanima „Pod jarmom“ (1894.) i „Nova zemlja“ (1896.). Autor je novela „Nemile-Nedrage“ i „Stričevi“, komedija „Službogonci“ i „Da li novinar?“, putopisa („Velika Rilska pustinja“) i poeme („Gromada“). Pisao je književne kritike, memoare, pjesme za djecu; aktivno je sudjelovao u književnom životu Bugarske. Godine 1916. prof. Ivan Šišmanov (prema drugim izvorima – Ivan Gešov, predsjednik Bugarske akademije znanosti) predlaže Vazova za Nobelovu nagradu za književnost, ali dobitnik nagrade je postao švedski pjesnik i romanopisac Carl Gustaf Verner von Heidenstam.

Ivan Vazov umro je u Sofiji 22. rujna 1921. g.– godinu dana nakon što je 1920. g. Bugarska svečano slavila njegovu 70. godišnjicu.

Preveo Lazar Glasnović