Banatski Bugari pripadaju jednoj od najzanimljivijih zajednica među Bugarima izvan domovine, Bugarima u tuđini. Ova zajednica rimokatoličke vjeroispovijesti nastala je u razdoblju od 1738. do
1896. g., u granicama Habsburške Monarhije, u povijesno-zemljopisnome području Banata. Prirodne zemljopisne granice Banata su: na jugu Dunav, na sjeveru rijeka Mureš (Moriš), na zapadu Tisa, na istoku planinski lanci Karpata, a obuhvaća površinu od 28000 km².
Od VII. do XI. st. cijelo područje bilo je dio srednjovjekovne Bugarske, a pod Habsburškom Monarhijom je od 1716. do 1918. g. Poslije Prvoga svjetskoga rata, Banat je podijeljen pa su se njegove 2/3 nalazile u granicama Rumunjske, a 1/3 u granicama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. g. Jugoslavija, a od 2006. g. Srbija).
Bugari-katolici iz Čiprovaca, poslije tamošnjeg ustanka 1688. g., i iz pavlinskih sela između gradova Svištova i Nikopola, u prvome desetljeću XVIII. st. prelaze Dunav i naseljavaju se u zapadnome dijelu Vlaške, Olteniji (Maloj Vlaškoj), koja je tada bila pod austrijskom vladavinom. Godine 1736. g. odlaze u Sedmogradsko (Transilvaniju) i u Banat. Prvo bugarsko selo ovih doseljenika u Banatu bilo je Star Bešenov, osnovano 1738. g., a sljedeće Vinga, nastala 1741. g. Svojim naseljavanjem, Bugari su donijeli i svoju snažnu crkvenu i prosvjetnu tradiciju, postojao je krug obrazovanih ljudi pa se odmah pristupalo izgradnji hramova i škola. Bogoslužje u hramovima obavljalo se na latinskom, a nastava u školama na „ilirskom“, odnosno na hrvatskom jeziku. Prva škola u Banatu osnovana je 1819. g. Pohađanje je bilo obvezno za svu djecu. A godine 1842., u Vingi je otvorena prva bugarska škola u Banatu s razrednom nastavom.
Početkom 50-tih godina XIX. st., banatska bugarska inteligencija odlučila je da se u crkve i škole treba uvesti uporaba bugarskog jezika, da se utemelji bugarska pismenost. Stvoren je sustav pisma na osnovi latinice, dopunjen s nekoliko znakova. U prvoj polovici 60-tih godina XIX. st. napisani i objavljeni udžbenici i molitvenici na bugarskom su jeziku. Stvorena je druga književna norma općebugarskog jezika. Od 1860. do 1896. g., u školama, u selima gdje žive banatski Bugari – Star Bešenov, Vinga, Modoš, Kanak, Breštja, Denta, Kolinija Bulgara, i dr., obrazovanje djece provodi se na bugarskom jeziku. Kad je u ljeto 1896. g. prof. Ljubomir Miletić posjetio Star Bešenov i Vingu, zadivljeno primjećuje da svi Bugari znaju čitati i pisati. Svi govore po 2-3 strana jezika, a oni obrazovaniji i po 5-6 i više.
Kao rezultat ovakve obrazovne tradicije, iz zajednice banatskih Bugara izrastaju osobe koje naš narod predstavljaju na najdostojniji način. Jedna od takvih ličnosti je i akademik Euzebije (Evsevij, Euzebius) Fermendžin.
U Vingi, 21. rujna 1845. g., u obitelji Bugara Luke Fermendžina i Agate Malkin rodio se sin kojemu su dali ime Martin. Dijete je bilo iznimno znatiželjno i marljivo. Pohađa mjesnu školu i franjevački samostan. Sa 17 godina stupa u franjevački red u gradu Baču, u Vojvodini, i prihvaća ime Evsenij, odnosno, prema latinskoj tradiciji davanja imena, Euzebius. Srednje i visoko obrazovanje dobiva u mađarskim i austrijskim školama. Godine 1868. završava filozofske i teološke znanosti u Beču, gdje pohađa i predavanja iz povijesti i filologije kod znanstvenika poput povjesničara Maxa Büdingera i filologa Franca Miklošiča. Bio je poliglot, budući da je govorom i pismom znao većinu starih i novih europskih jezika.
Visokoobrazovani Bugarin zaređen je za svećenika i počinje raditi kao učitelj i svećenik. Predaje povijest, dogmatiku, moralnu teologiju, a kao svećenik obavlja bogoslužje, ispovijedi, propovijedi, uključujući i svojim sunarodnjacima u Vingi. Godine 1881. otac Euzebije pozvan je u Rim, gdje mu je povjereno važno mjesto u vrhovnoj upravi franjevačkog reda. Izabran je za generalnog pomoćnika (definitora), s dužnošću da se brine za sve franjevačke provincije u srednjoj i istočnoj Europi. Punih 15 godina to on i čini, jer je posjetio sve franjevačke samostane, crkve i škole od Jadrana do Baltika. Usporedno sa svojom redovnom kanonskom djelatnošću, Euzebije Fermendžin radi i kao sastavljač Povijesti Franjevačkog reda (Annales Minorum) i tako postaje slavan kao znanstvenik, što se ni jednome drugom bugarskom povjesničaru nije dogodilo. Aktivno je sudjelovao u tiskanju 20-tog toma, u pronalaženju osnovnog materijala za 27. tom, a autor je 25. toma ovoga djela. Objavio je više od 50 znanstvenih članaka o prošlosti Franjevačkog reda. Mnogo je materijala ostalo u rukopisima, koji se nalaze u mađarskim i drugim arhivima. Zajedno s ovim velikim radom, Euzebije Fermendžin uspio je pronaći, obraditi, pripremiti za tisak i objaviti ogroman dokumentarni materijal o tada malo poznatoj povijesti Balkana od XVI. do XVIII. st. Tako je europskoj i svjetskoj znanstvenoj zajednici ostavio na raspolaganje prošlost, sadašnjost i nadanja naroda jugoistočne Europe i svog bugarskog naroda. Objavljivanjem Acta Bulgariae Ecclesiastica (1887.), Acta Bosnae potissimum ecclesiastica (1892.) i dr., on obnavlja povijesno sjećanje o državi i kulturi Bugara, kao sastavnome dijelu opće europske kulture, o bošnjačkoj državi i kulturi. Otac Euzebije je jedan od aktivnih članova Jugoslavenske akademije u Zagrebu i prvi bugarski akademik u suvremenome smislu te titule. U 15 godina on je sâm uspio obaviti znanstveno-istraživački rad s kakvim se može pohvaliti malo znanstvenih institucija, koje raspolažu velikim brojem timova i stručnjaka. Kao visoki dužnosnik Franjevačkog reda, građanin Europe i svijeta, Euzebije Fermendžin uvijek je isticao svoje bugarsko podrijetlo, naglašavao svoj bugarski identitet. Ovaj uporan i težak rad utjecao je na njegovo zdravlje, pa je u proljeće 1897. odlučio napustiti Rim i otići u svoj rodni kraj. Uspio je stići do franjevačkog samostana u Našicama, u Hrvatskoj, gdje je 25. lipnja završilo njegovo ovozemaljsko putovanje.
Ime i djelo velikog znanstvenika, misionara i rodoljuba Euzebija Fermendžina još je uvijek malo poznato u Bugarskoj i među Bugarima u tuđini. Ove godine navršava se 170 godina od njegova rođenja, stoga je to dobar povod da se ova obljetnica obilježi u Bugarskoj i u bugarskim zajednicama širom svijeta. Njegova objavljena djela, osobito Acta Bulgariae Ecclesiastica, osnovni su izvor za dva i pol stoljeća bugarske povijesti, razdoblja koje u mnogim radovima nastavlja biti obilježeno kao „tamna stoljeća“. Svi bugarski istraživači povijesti od XVI. – XVIII. st., kao i stručnjaci u Europi i svijetu koji proučavaju povijest jugoistočne Europe, balkanskih zemalja u spomenutom razdoblju, uvelike se pozivaju na Euzebija Fermendžina. Ovo njegovo djelo već je bibliografska rijetkost i vrijeme je da se napravi pretisak. Mnogo njegovih rukopisa, uglavnom u mađarskim, ali i u drugim arhivima, strpljivo čeka svoje istraživače i nakladnike.
Prevela Katica Sedlar