Elin Pelin (1877. – 1949.)

Elin PelinOve godine navršava se 135 godina od rođenja Elina Pelina. Tim povodom, međutim, neću predstaviti njegovu biografiju. Jer, u jednom svom razgovoru za novine rekao je: „Mi, pisci, nemamo biografiju.“ Također, neću ni veličati njegova djela. „Kakva djela, hej! Ja nisam pisao djela“ – uzviknuo je posve prirodno i šaljivo Elin Pelin kad je Todor Borov odlučio tiskati njegova djela. 

Za klasika Elina Pelina to nije potrebno. Njegovo mjesto u bugarskoj književnosti je nezamjenjivo. Nemamo pripovjedača kao što je Elin Pelin – majstor kratke priče, dogodovštine i kratkih zapleta, likova i dijaloga, autora koji je stvorio neponovljive slike bugarskog sela i života u njem i nebrojeno mnogo slika u kojima je priroda oživjela na izniman način.

Pravo ime Elina Pelina je Dimitar Stojanov. Elin Pelin, ili Pelinko, kako su ga zvali njemu bliski prijatelji, izbjegavao je teatralne geste i umjetničko prenemaganje. Sebe nije doživljavao kao intelektualnog lidera, kulturtregera ili pripadnika kulturne elite. To ga nije sprječavalo da uvijek bude elegantan, s košuljom i u odijelu, profinjenih i odmjerenih pokreta. Prema svojoj supruzi Stefanki i njihovo dvoje djece, Elki i Bojanu, odnosio se s mnogo topline i odanosti.

Elin Pelin bio je i veliki zaljubljenik ribolova i lova, a najviše, strastan poštovatelj prirode. Ova silna ljubav prema prirodi nije samo jedna od osnovnih crta njegove osobe nego i njegova stvaralaštva. „Kod mene priroda nije ukras. Ja živim s njom“ – rekao je pisac koji je uistinu živio s prirodom, poznavao je, osjećao je i stoga ju je oslikao istinskom i uzbudljivom.

Elin Pelin "Geraci"

Jednako tako dobro pisac je poznavao i volio svoje likove, čiji su prototipovi najčešće njegovi suseljani iz rodnoga mu sela Bajlova. Oni su punokrvni i time istodobno tipični primjeri, sa svim svojim lijepim i ružnim osobinama, prostodušnošću i lukavošću, sa svojim sanjarenjima i životnim padovima. Elin Pelin ponekad i sam proživljava tugu svojih junaka. „Ljubav bježi iz ljudskog srca, ljudi više nisu braća… Vrag je u dušama ljudi otvorio trgovinu“ – s tugom i razočaranjem zaključuje stari Gerak u pripovijetci „Geraci“ o moralnom propadanju bugarskog sela. Na drugom mjestu pisac mašta zajedno sa svojim junacima. Mašta u magičnoj noći skupa sa svojim koscima u istoimenoj priči i razmišlja čemu nam služe priče, maštanja i pjesme. „Da bi te udaljile od istine, da shvatiš da si čovjek“ – ove Blagolaževe riječi izražavaju i stvaralački credo samog Elina Pelina. Na trećem mjestu autor se veselo podsmjehuje oštroumlju svojih junaka. Humorističko pero Elina Pelina ne jednom nas je nasmijavalo, pa čak i kad s urođenom autoironijom on kaže: „Ja nisam humorist, samo sam donekle veseo i malo više zao.“

Elin Pelin je jedinstven a istodobno i pisac općeljudskih vrijednosti. Njegova su djela prevedena na više od 40 jezika. „Jer, od malih riječi nastaje proza, od malih riječi“, ponavlja skromno on. Šopski kolorit, šopski jezik, simbol njegovih pjesničkih radova, međutim, mogu se čuti samo izvorno:

 

Добре дошел,

Декември бел,

ту весел, свеж,

с брада от скреж,

с коса от снег

пухкав, мек.

 

Elin Pelin "Jan Bibijan"Ova mala kitica je iz Pelinovih djela za djecu. Veseo i bezbrižan dječak, radoznao, nestašan i neposlušan i dječje dobrodušan proviruje iz Pelinovih stihova za djecu. I zaista, upravo takav dječak je i njegov Jan Bibijan, junak dvaju romana za djecu – „Jan Bibijan. Nevjerojatni doživljaji jednoga dječaka“ i „Jan Bibijan na Mjesecu“. Puni avantura i nestašluka, s junacima iz bajki – vražićkom Fjutom, čarobnjakom Mirilajlom i Kalčom – u stvari djevojkom Iaom koju je čarobnjak pretvorio u vranu – ovi romani-bajke su bugarski romani o odrastanju, o razumijevanju, o tome kako se postaje istinski, romani poput svjetski poznatih „Pinokijevih dogodovština“.

Elin Pelin

Pelinovu prozu i poeziju za djecu čitaju i mali i veliki s velikim užitkom. Pa, kako je sada upravo takav prosinac, pahuljast i mekan, svojoj maloj djevojčici počinjem čitati Pelinovu bajku o djedovoj rukavici, bajku u stihovima o čarobnoj rukavici i šumskim junacima, dječjim ljubimcima, napisanoj u prekrasnim rimama i onim čistim, pravim šopskim jezikom:

 

 

Тръгнал дядо от Златица,

изгубил си ръкавица.

Там играла на поляна

малка мишчица Гризана,

ръкавичката видяла

и на топличко се свряла…

 

 

(Prevela Katica Sedlar)