Asen Jordanov – Bugarski otisak na američkom nebu

Autor: Diana Glasnova •

Asen Jordanov

Zračna luka La Guardia. New York. Koliko ljudi! Svih boja kože. Čuju se svi jezici svijeta. Pročitala sam da godišnje ovuda prođe 23 milijuna putnika. Tri puta više nego što Bugarska ima stanovnika! Sigurna sam da 90 posto tih putnika ni ne zna gdje se na kugli zemaljskoj nalazi moja domovina. Kakvo samopouzdanje onda može imati jedna sama Bugarka, izgubljena u mnoštvu koje se slijeva sa svih strana u zračnu luku La Guardia? Odjednom se sjećam još nečega – ovdje postoji Dvorana slavnih, а u njoj je portret jednog muškarca ispod kojeg piše: Assen “Jerry” Jordanoff, Bugarin! Zato, izgubljena u mnoštvu njujorške zračne luke, imam pravo na samopouzdanje.

Čime je ovaj Bugarin zaslužio mjesto i čast da bude u Dvorani slavnih?


Asen Jordanov nije samo moj sunarodnjak, on je i moj sugrađanin – rođen je u Sofiji 2. rujna 1896. godine. U Étampesu (Francuska) 1912. pohađa zrakoplovnu školu mitskog francuskog pilota i aviokonstruktora Louisa Bleriota – prvog čovjeka koji je preletio La Manche u srpnju 1909. jednokrilnim zrakoplovom (monoplanom) koji je sam konstruirao. Tek što je započeo školovanje, još na početku Balkanskog rata (1912.-1913.) Asen se vraća u Bugarsku i odmah kao dragovoljac odlazi na ratište. Jedva šesnaestogodišnjak služi u Prvom zrakoplovnom odjelu Bugarskog ratnog zrakoplovstva u Svilengradu (blizu turske i grčke granice). Ovdje u ljeto 1915. završava s konstruiranjem prvog bugarskog aviona Express, kasnije nazvanog Jordanov-1. Nakon provedenih ispitivanja Posebni odbor Ministarstva rata zaključuje:

“Letjelica je sigurna. Pogrešaka kod izračunavanja nema. Inovacija se priznaje, a Asena Jordanova – za njezinog inovatora. Dan 10. kolovoza 1915. upisati kao dan početka bugarske avioindustrije.”

List Sofija 21. kolovoza informira da “je u školi jahanja cara Ferdinanda izložena za predstavljanje javnosti jedna letjelica u naravnoj veličini, spremna za polijetanje, koju je izumio i sastavio gimnazijalac Jordanov”.

Još nepunoljetan Bugarin uvodi u “svoj avion” bitnu inovaciju koju avioni tada nisu imali – dopunsko krilo koje stabilizira zrakoplov kod letenja pri nagibu većem od 45 stupnjeva.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Asen završava Drugu mušku gimnaziju u Sofiji i primljen je u Školu za pričuvne časnike. Nakon tri mjeseca upisao se u Zrakoplovnu školu u Božurištu, zrakoplovnoj bazi blizu Sofije. Kao poručnik odlazi na frontu te sudjeluje u 84 ratne akcije. Za svoju izuzetnu hrabrost odlikovan je časničkim Križem za hrabrost.

Nepravedni mirni sporazum iz Neuillyja 1919. godine Bugarskoj zabranjuje da ima vlastito zrakoplovstvo, bugarski su zrakoplovi uništeni, djelatnici i piloti su otpušteni. Za pilota i konstruktora Jordanova to je bio veliki udarac, pod velikim upitnikom su bile njegova budućnost i karijera. Međutim godine 1921. u život mladića umiješala se sudbina. Američki avioklub objavio je natjecanje za put oko svijeta zrakoplovom. Pobjednici dobivaju nagradu od milijun dolara, a među kandidatima su bili bugarski piloti Asen Jordanov i Gavril Stojanov. Njima je bugarska vlada premijera Aleksandra Stambolijskog dodijelila financijsku pomoć od 6000 dolara i oni su otputovali u SAD. Natjecanje se nije održalo, ali bugarska vlada je dopustila Jordanovu da nastavi svoj boravak u zemlji neograničenih mogućnosti. Mladi pilot iskoristio je priliku kako bi dokazao da je to upravo takva zemlja.

Na početku je radio kao crtač u konstruktorskom odjelu velike korporacije Curtiss-Wright, a kasnije postaje njihov pokusni pilot. Istodobno uporno nastavlja s obrazovanjem i završava zrakoplovno inženjerstvo, kemiju, fiziku te radio inženjerstvo. I u školovanju, i na poslu pokazao je izuzetnu sistematičnost i spretnost te svoje veliko tehničko znanje i iskustvo. Sasvim zasluženo postaje središnja figura u korporaciji Curtiss-Wright i glavni konstruktor u njezinim tvornicama. Postaje i član konstruktorskih ekipa najmoćnijih aviotvrtki kao što su Lockheed, Douglas, Piper, Boeing. Sudjelovao je u pripremanju i razrađivanju projektne dokumentacije i uputa o održavanju i upravljanju tzv. Leteće tvrđave Boeing B-17, američkih lovaca Lockheed Р-38 Lightning, Curtiss P-40 Warhawk, bombardera B-24 i B-29, transportera Douglas DC-3/C-47 Dakota.

Tijekom Drugoga svjetskog rata karijera Bugara Asena Jordanova dostiže vrhunac. Godine 1941. osnovao je vlastitu tvrtku Jordanoff Aviation Company, koja kasnije mijenja ime u Jordanoff Company, a nakon rata, 1946. godine, osniva društvo Jordanoff Electronics. Njegovi uredi zauzimali su cijela četiri kata u Fuller Buildingu na Madison Avenue. Djelatnost društva bila je usko povezana s vojnom obranom SAD-a. Jordanov je otvorio i vlastitu zrakoplovnu školu, koja se u kratkom vremenu pretvorila u školu najvećeg autoriteta na području izobrazbe i pripreme pilota za civilno zrakoplovstvo u SAD-u.

Asen Jordanov napisao je devet knjiga, veoma važnih za znanost i praksu – o upravljanju zrakoplovima, o teoretskoj obuci zrakoplovaca, o logističkoj potpori sa zemlje, radio opremi, itd. Te su knjige postale pravi priručnici za pilote i aviokonstruktore. Objavljivane su u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Urugvaju, Poljskoj, Japanu, Kini i čak u SSSR-u (dva puta je objavljena njegova knjiga Your Wings – 1937. i 1939. godine). Američki zrakoplovni stručnjak i veleposlanik SAD-a u Bugarskoj od 1940.-1941., George Howard Earl, napisao je: “Devedeset posto svog znanja o avijaciji američki piloti duguju g. Jordanoffu. Njegove se knjige čitaju kao Biblija. Tiskaju se u milijunskim nakladama i usprkos tome imaju antikvarnu vrijednost.”

Neil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec (20. srpnja 1969. godine – samo 21 mjesec poslije smrti Asena Jordanova) naglasio je “kako ja, tako i svi američki piloti smo učili o avijaciji” od bugarskog pilota i aviokonstruktora.

Nakon rata Asen Jordanov usmjerio je svoj rad na nova područja. Pedesetih godina prošlog stoljeća radio je na sigurnosti automobila i jedan je od izumitelja zračnog jastuka, izumio je bežični telefon Jordaphone, koji je pružao mogućnost da više osoba istodobno međusobno razgovara.

Jordanov se više nikad nije vratio u Bugarsku. Usprkos tome do zadnjih dana svog života inzistirao je da na ploči njegovog doma piše: “Asen Jordanov – bugarski avijatičar”.

Dana 19. listopada 1967. g. svjetske novinske agencije objavile su vijest: “Asen Jordanov – pionir zrakoplovstva, pokusni pilot, aviokonstruktor Boeinga i Douglasa, umro je u 71. godini života.”

Jordanov je umro u bolnici St. Agnes u White Plainsu, gradu blizu New Yorka. Nemojte tražiti njegov grob – pepeo mu je iz zrakoplova rasut nad Amerikom.

Preveo: Lazar Glasnović