Internet stranica Bugarske nacionalne manjine u Hrvatskoj

Bugari u Hrvatskoj

Kako se i kada formirala bugarska manjina u Hrvatskoj 

Dolazak Bugara na područje Hrvatske zbio se u nekoliko različitih vremenskih razdoblja. Prvi su Bugari došli u drugoj polovici XIX st. i to u Zagreb. Bili su to mladi ljudi, studenti koji su dobili stipendije zaslugom biskupa J. J. Strossmayera, a kasnije i Franje Račkog. Taj se trend nastavlja i poslije oslobođenja Bugarske od turskog ropstva 1878-1879., štoviše, bugarskih studenata je tada daleko više. Po završetku studija na Zagrebačkom sveučilištu veći dio njih se vraća u Bugarsku, gdje postaju graditelji nove bugarske države, međutim jedan dio trajno ostaje u Hrvatskoj i tu osniva svoje obitelji.

Drugi puta u većem broju Bugari dolaze u Zagreb početkom XX st. Ovoga puta to su ljudi koji su došli ovamo trbuhom za kruhom, kako se kaže, poljoprivrednici, ljudi sa sela koji su se bavili isključivo poljoprivredom, a slamnati krovovi njihovih kuća mogli su se vidjeti na rubovima Maksimirske šume.

Po završetku Prvoga svjetskog rada, u Zagreb dolaze i bugarski vrtlari kao jedna veća skupina koja aktivno sudjeluje u životu Zagreba, a i šire. S njihovim je dolaskom i ponuda povrća na zagrebačkoj tržnici postala raznovrsnija i bogatija, jer su bugarski vrtlari sa sobom donijeli i ovdje počeli uzgajati pojedine vrsta povrća koje prije nisu poznavali ovdašnji ljudi. Njihov marljiv i samozatajan rad, njihovo poštenje ostavljaju duboki trag u svijesti Zagrepčana, pa se dugo vremena za svakog tko se bavio vrtlarstvom reklo da je “bugar”, bez obzira što on s Bugarima nije imao nikakvih veza. Tim su činom Zagrepčani odali svojevrsno priznanje bugarskim vrtlarima za njihov marljiv rad i za njihov doprinos kvaliteti življenja u Zagrebu.

Drugi val doseljavanja dogodio se u godinama uoči Drugog svjetskog rata, kada su Hrvatska i Bugarska saveznice i kada su njihove međudržavne veze na najvišoj mogućoj razini. Kad su studirali izvan domovine Bugarske bilo je tradicijom da se tada studira u Zagrebu, Pragu, Parizu, Berlinu i Zürichu. Tako je početkom 40-tih godina u Zagreb došao veliki broj bugarskih studenata. Prema neslužbenim podatcima njih oko pet stotina. Uglavnom studiraju na pravnom, medicinskom, građevinskom i strojarskom fakultetu. Kao primjer – u šk. god. 1942/43. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bilo je upisano više Bugara negoli Hrvata, međutim ne smijemo zaboraviti da je bio rat te da je u Hrvatskoj bila uvedena i radna obveza pa je i Hrvata koji su mogli studirati tada bilo puno manje nego što bi to bilo u mirnodopskim vremenima.

Po završetku studija nemali broj Bugara ostaje u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj zasnovavši tu svoje obitelji. U to isto vrijeme, dakle krajem 30-tih i početkom 40-tih godina u Zagreb osim studenata dolazi i poveći broj glazbenika i pjevača koji aktivno sudjeluju u kulturnom životu Zagreba i Hrvatske. Spomenut ćemo samo neke od njih – Petar Rajčev, Stojan Kolarov, Marijana Radev, Jana Puleva-Papandopulo, Filka Pletikosić i drugi. Studenti i glazbenici nastavljaju dolaziti ovamo sve do 1968.g., odnosno do poznatih događaja u Čehoslovačkoj, poslije kojih bugarska vlada maksimalno ograničava putovanja u ondašnju Jugoslaviju.

Inače, pretpostavlja se da je nemali broj Bugara došao u Hrvatsku, sve do jadranskih obala, bježeći od Turaka. Oni su davno asimilirani, a saznanje o njima postoji još samo u crkvenim knjigama te u očuvanju imena što završavaju na “ov”.

Prema popisu stanovništva 2001.g.u Hrvatskoj je bilo 331 Bugar, od toga broja njih 174 živi u Zagrebu. Vjerojatno je taj broj i veći, no potvrdu toga moramo sačekati u sljedećem popisu stanovništva. Iz dosad spomenutoga vidljivo je da najveći broj Bugara živi u Zagrebu, a preostali su razasuti diljem cijele Hrvatske : Pakrac, Sl Brod, Đakovo, Vukovar, Osijek, Rijeka, Pula, Split, Imotski, Dubrovnik itd.

U Hrvatskoj je 1998. g. osnovana Nacionalna zajednica Bugara u republici Hrvatskoj sa sjedištem u Zagrebu . Ova se zajednica, koja je vjerojatno jedna od najmanjih u Zagrebu, okuplja u svojim prostorima u ulici Kneza Mislava 13, koje joj je dodijelilo Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba. U tim prostorima se odvijaju sve aktivnosti vezane za očuvanje opstojnosti bugarske manjine, njezinog jezika, kulture i običaja.

Raško Ivanov