Debeljanov 1

DIMČO DEBELJANOV (1887. – 1916.) – 130. OBLJETNICA ROĐENJA BUGARSKOG PJESNIKA

DIMČO DEBELJANOV rođen je 28. ožujka 1887. g. u Koprivštici. Bio je posljednje, šesto dijete u obitelji Velje Debeljanova i Cane Ilijeve Stajčine. Kršten je po svom djedu Dinču Debeljanu.
God. 1896., poslije očeve smrti obitelj se seli u Plovdiv, kod njegova najstarijeg brata Ivana. Tu se Dinčo upisuje u mušku gimnaziju „Aleksandar I.“, gdje piše svoje prve stihove, koje je poslije spalio. Obitelj se 1904. g. seli u Sofiju, a 1906. g. su u časopisu „Suvremenost“ objavljene njegove prve pjesme: „Onoj koja noću šuti“, „Kad su procvjetale višnje“ i dr., koje potpisuje kao Dimčo Debeljanov. Imao je 19 godina. Njegov idol tada je bio Penčo Slavejkov, a nešto kasnije i Javorov. Godine 1907. i sljedećih samo devet godina njegova kratkoga života, Dimčo Debeljanov surađuje u „Bugarskoj zbirci“, „Novom putu“, „Osi“ i u mnogim drugim časopisima. U humorističkim novinama svoje radove potpisuje pod imenima Az, Amer, Taft, Sulbator i dr. Ujesen te godine upisuje Pravni fakultet, sljedeće na Povijesno-filološkom upisuje književnost, ali studira samo dvije godine. Krajem listopada 1912. g., Dimčo Debeljanov odlazi u vojsku, u 2. pješačku trakijsku pukovniju, u Samokov, a 29. siječnja 1916. g. dolazi na bojišnicu, gdje ostaje oko osam mjeseci. Poginuo je 2. listopada 1916. g. u bitci kod Demir Hisara, kao zapovjednik, navršivši 29 godina i 6 mjeseci. Rodna kuća Dimče Debeljanova je obnovljena 1958. g. i pretvorena u kuću-muzej.

200px-Tombstone-Debelyanov

HTIO BIH SE VRATIT U OČEVU KUĆU

Htio bih se vratit u očevu kuću
dok suton pali prve zvijezde,
Sav umor putnik bi da skine
noć me zatekla u bespuću
gdje ni tužne ptice se ne gnijezde.i zaboravi neutješne dane,
u starom vrtu neka žalost mine
kad nad gostom saviju se grane.

Tu na pragu starica te čeka,
staviš glavu na njezino rame,
tu je osmijeh, njena ruka meka
i tepaš, tepaš ime svoje mame.
U kuću staru tad ćeš ući
ko u luku, znano pristanište,
sve drage stvari u toj kući
ikona su, sveta slika koju duša ište:
nijedna briga više me ne muči,
moji dani tiho gase luči

Bijedni stranče, samo nujni čekaju te sati:
daleko je domovina, daleko ti stara mati.

floral-pattern-7893363

UVIJEK TAKVU PAMTITI TE ŽELIM

Uvijek takvu pamtiti te želim,
žalosnu, nježnu i privrženu,
da samo sa sumrakom te dijelim
kada sunce utone u sjenu,
a grad u daljini rastopi se u tami,
svetost uvuče u našu blizinu,
jer uskoro ostat ćemo oboje sami
i umjesto sreće grliti tišinu.

„Odlazim u zoru, i ti budi tamo,
donesi nešto što će da me sjeća,
kada život zaledi me samog,
mirisa našeg bezvremenog cvijeća.“
– O, Morna, Morna, moja slomljena ljepoto
ne daj se tuzi, budi hrabra, sveta,
sada smo zarobljeni teškim životom,
ali ljubav će jednom opet da procvjeta!

Sve je dublja noć koja nas ovija,
dok šišmiši plesom neku jezu pletu,
tvoja me bol kao parfem opija,
a ti moju goruću osjećaš već sjetu
i povlačiš ruku kao da se braniš
od svega što duša razapeta osjeća,
ni pogledom više ne želiš da me raniš,
i još si tu, a već te se sjećam.

Prevele Maja Gjerek i Ružica Cindori