franjo-bucar-1

FRANJO BUČAR – ZABORAVLJENI VELIKI PRIJATELJ I ZAGOVARATELJ BUGARSKE

Kozmopolitski duh Franje Bučara zajamčen je već
njegovim rođenjem 25. studenoga 1866. godine u Zagrebu – njegov otac je Slovenac, a majka Hrvatica. I obrazovanje mu je svestrano. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u svome rodnom gradu, potom studij povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji je nastavio u Beču. Tijekom studija uči francuski i njemački jezik, a kasnije i ruski, češki, poljski i bugarski. U usvajanju potonjeg pomaže mu njegov kolega iz gimnazije – Teodor Živkov iz Pirota.

„U to vrijeme u svakom razredu bio je barem po jedan Bugarin“, prisjeća se kasnije Bučar te tako svjedoči o povećoj prisutnosti Bugara u Zagrebu krajem 19. stoljeća.

Godine 1892. Franjo Bučar odlazi kao stipendist na Središnji kraljevski gimnastički zavod u Stockholm. U to vrijeme ova skandinavska zemlja ima jedan od najrazvijenijih sustava tjelesnog odgoja, što mladom istraživaču daje mogućnost da prenese novostečena znanja svojim sunarodnjacima, tada unutar granica Austro-Ugarske. Godine 1893. na njegovu inicijativu odigrana je prva nogometna utakmica u Zagrebu, nakon koje je uslijedio i hokej na ledu (1895.) i hokej na travi (1896.). Tih godina Bučar je i glavni urednik sportskih časopisa Gimnastika (1893.-1899.) i Šport (1896.-1897.), a kasnije uređuje časopis Hrvatski sokol (1903.-1914.) i druge.

Zbog svog iskustva u sportu Bučar uskoro postaje vodeća figura u organizaciji Hrvatskoga sokola, koja podupire sportski i nacionalni razvoj Hrvata. Zahvaljujući Bučarovim vezama, Sokoli ubrzo uspostavljaju međunarodne veze sa sličnim organizacijama, među kojima je i bugarski Junak.

Tako je od 1. do 4. rujna 1906. godine bugarska skupina od stošezdeset ljudi iz devetnaest gradova sudjelovala na Prvom hrvatskom svesokolskom sletu u Zagrebu. Osim sudjelovanja na zajedničkim gimnastičkim vježbama, Bugari se predstavljaju izložbom fotografija svojih sletova u Sofiji, Plovdivu i Varni. Franjo Bučar oživljava atmosferu događanja u knjizi Spomenspis 1. hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu, gdje opisuje sveopće oduševljenje hrvatskih, čeških, poljskih, bugarskih, slovenskih i srpskih sudionika.

Bliski kontakti između bugarskg Junaka i Hrvatskog sokola nastavljaju se i 1910. godine, kada hrvatska skupina od 640 ljudi, pod vodstvom Franje Bučara, sudjeluje od 27. do 29. srpnja na V. sletu bugarskog gimnastičkog društva. Zbog pojačanog međunarodnog sudjelovanja, slet je proglašen Općeslavenskim, a odmah po povratku u Zagreb Bučar piše putopis Sokolsko slavlje u Beogradu i Sofiji.

Sokoli i Junaci su se pobratimili, nakon prvotnog obraćanja s ‘gospodine’ i ‘Vi’, kakav je tamošnji običaj. Kao rezultat velikog oduševljenja, mnogi su razmijenili znakovlje i kape, te se na kraju nije moglo raspoznati tko su Sokoli, a tko Junaci“, kaže Bučar.

Godinu dana kasnije, između 16. i 18. kolovoza 1911. godine, bugarski Junak uzvraća posjet i sudjeluje na Drugom hrvatskom svesokolskom sletu sa skupinom od 425 ljudi. Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat koji su uslijedili spriječili su produbljivanje odnosa između Bugara i Hrvata. Ali prijateljski kontakti se nastavljaju i nakon ulaska (kasnije i raspuštanja) Hrvatskog sokola u Savez Sokola Kraljevine Jugoslavije, te pronalaze svoj izražaj i na sportskom terenu.

Franjo Bučar ne izostavlja bugarsku tematiku i godinama je aktivan promicatelj bugarske kulture. Tijekom 1913. godine objavljuje članak o švedskom prijevodu Krvave pjesme Penča Slavejkova – samo godinu dana nakon što je Alfred Jensen nominirao bugarskog pjesnika za Nobelovu nagradu za književnost. U narednim godinama Franjo Bučar objavljuje tekstove u periodičnim i specijaliziranim izdanjima o publicistu Stefanu Bobčevu, povjesničaru Petru Nikovu, braći Miladinov, Jordanu Jovkovu, kao i o jubilejima bugarskih kulturnih institucija poput Narodne knjižnice Sv. Ćirila i Metoda i Sofijskoga sveučilišta sv. Klimenta Ohridskog. Povodom pedesete obljetnice bugarskoga sveučilišta, 1938. godine u Bugarsku dolazi izaslanstvo s više od tristotine Hrvata koji sudjeluju u proslavi obljetnice.

Početkom Drugog svjetskog rata i stvaranjem Nezavisne države Hrvatske, koja je kao i Bugarska među saveznicama Trećega Reicha, proširuje se i produbljuje razmjena između dvije zemlje u svim sferama društvenog života. Godine 1942. u zgradi tadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice otvara se izložba Književne veze između Bugara i Hrvata, među čijim inicijatorima je upravo Franjo Bučar. Tom prilikom rekao je:„Šteta tek da ova vrlo zanimljiva izložba nije bila bar na koji dan otvorena i širokom općinstvu.“

Iste, 1942. godine izlazi prvi, nažalost i posljednji, broj časopisa Zagreb-Sofija: hrvatsko-bugarska smotra, u izdanju Hrvatsko-bugarskog društva u Zagrebu i Bugarsko-hrvatskog društva u Sofiji. U njemu je objavljen i članak dr. Franje Bučara Hrvati i Bugari – njihovo kulturno zbliženje i bratska zajednica, u kojem donosi pregled uzajamnih odnosa kroz stoljeća. Naročito je emotivan opis epizode iz 1885. godine kada se bugarski studenti, koji su učili u Zagrebu, vraćaju u domovinu kako bi sudjelovali u srpsko-bugarskom ratu. U pratnji svojih hrvatskih kolega dolaze na Glavni kolodvor gdje student Antonov drži svečani govor. On sponinje i svoj susret s političarem Antom Starčevićem, koji mu je, uz poljubac u čelo, rekao:

„Nosi, sinko, ovaj poljubac bugarskome narodu. Neka ide dosadašnjim putem i u budućnosti, pa će mu pomagati svi dobri i čestiti ljudi.“

Franjo Bučar umro je 26. prosinca 1946. g., u dobi od 80 godina. Danas njegovo ime nije naširoko poznato u Bugarskoj, ali je svojim djelima pokazao da je neodvojivo povezan s bugarskim narodom. Evo i jedne zanimljive činjenice:

nagrada-franjo-bucar-1

Od 1991. godine hrvatska državna nagrada za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja razvoju sporta, koja se dodjeljuje svake godine, nosi ime Franje Bučara. Godine 2000. dobitnik te nagrade je bugarski dizač utega Nikolaj Pešalov, koji je na Olimpijskim igrama u Sydneyu nastupio s hrvatskom putovnicom. I osvojio za Hrvatsku prvu zlatnu olimpijsku medalju u pojedinačnom sportu.

Preveo Lazar Glasnović