Hristo Prodanov – „Gdje postoji volja, postoji i način!“

– Ice…. nemoj zaspati! Ti si Bugarin!… Molim te, nemoj zaspati! Nemoj za-spa-ti!!!

Povici Stefana Kalojanova, radioveziste Prve bugarske ekspedicije na Mount Everest, preko radijske postaje, neprestano prekidani smetnjama, kojima je pokušavao razbuditi Hristu Prodanova i danas izazivaju mučninu. Na očajničke molbe da ne zaspi, Hristo nije odgovarao… Datum je 21. travnja 1984. g.

Samo dva mjeseca nakon 41. rođendana, ispod vrha Mount Everesta poginuo je prvi Bugarin koji se popeo na najviši vrh na svijetu – sam, bez boce s kisikom, jednom od najtežih ruta, po Zapadnom grebenu, zvanom Okrutan put.

Godine 1979., trojica Slovenaca, Hrvat Stipe Božić i jedan Šerpa, a 1984. g. petorica Bugara (Hristo Prodanov, Ivan V’lčev, Metodi Savov, Kiril Dokov i Nikolaj Petkov) popeli su se na Mount Everest po Okrutnom putu. Nitko drugi to nije uspio. Poslije Bugara, nijedan alpinist nije prošao tim putem. Ovaj podatak osobno mi je potvrdio iznimni hrvatski alpinist i putopisac Stipe Božić. Osim Zapadnog grebena, još je nešto zajedničko bugarskom i hrvatskom alpinistu. Obojica su pokorili vrh Lhotse, i to iste godine – 1981. Ali, Božić je postigao još jedan uspjeh, kojeg Prodanov nije mogao ostvariti – Hrvat je dvaput pokorio Everest (15. svibnja 1979. g., i 10. svibnja 1989. g.). Time je postao drugi Europljanin, poslije Reinholda Messnera, kojemu je to uspjelo.

Da je preživio ovaj uspon, Hristo Prodanov bi ove godine imao 70 godina. Rođen je 24. veljače 1943. g., u Karlovu, rodnome gradu Vasila Levskoga, Apostola slobode. I rođenje i smrt Hriste povezani su s imenom Levskoga. Bugarski alpinist prema Everestu je krenuo nosivši malu fotografiju svog velikog sugrađanina. I obojica nemaju groba…

Prodanov je još kao 15-godišnji mladić maštao da postane alpinist. „Od kraja 1958. g. s velikim sam zanimanjem pokušavao nešto naučiti o alpinizmu“, piše u svom dnevniku: „Jednom mi je u ruke dopala knjiga ‘Tehnika i taktika alpinizma’, koju sam s velikim zanosom čitao, ponovo i ponovo. Iz crteža u njoj pokušavao sam što više saznati o alpinističkoj tehnici. Trebalo mi je samo tjedan dana da precrtam sve ilustracije, a prepisao sam i dosta ostalih stvari iz nje.“

Hristo se uključio u alpinističku skupinu koja je osnovana pri karlovskoj Tehničkoj školi za strojarstvo „Hristo Botev“ i počeo obilaziti bugarske planine. Njegov prvi susret s pravim alpinizmom dogodio se 1959. g., na Županijskoj ljetnoj alpinijadi u Pirinu, u tadašnjoj Plovdivskoj županiji. No, mladić nije zapostavio ni učenje – 1972. g. završio je Kemijsko-tehnološki fakultet, smjer Metalurgija crnih metala.

Među prvim, službeno zabilježenim uspjesima mladoga alpinista je uspon na „Rajske stijene“, na Staroj planini (iznad grada Kalofera) 1961. godine. Sljedeće godine počinju njegovi međunarodni uspjesi. Uključen je u nacionalnu selekciju za ekspediciju u Jugoslaviji, za uspon na Julijske Alpe (danas u Sloveniji). Tu je od 24. srpnja do 8. kolovoza 1962. g. osvajao Triglav (2864 m, Slovenskom rutom) i Jalovec (2645 m, Hornovom rutom).

Sljedećih 20 godina Hristo ostvaruje mnogobrojne uspone na bugarske planine, na Alpe, Olimp, Kavkaz, Pamir, Hindukuš, a to je činio uvijek na najsloženiji mogući način. Prvi put je visinu od 7000 m pokorio 2. kolovoza 1975. g. na Pamiru – vrh Lenjin (danas Kaufmann), visok 7134 m. Kao na filmskoj vrpci, slijedi uspjeh za uspjehom. Jedan se san ostvari, rađa se novi – veći i teže ostvariv… Himalaji… vrhovi viši od 8000 m… Lhotse… Everest…

U povijest bugarskog alpinizma s osobitim je ponosom upisan datum 30. travnja 1981. g. Toga, inače običnog dana, u 13,55 sati Hristo Prodanov osvojio je vrh Lhotse (8516 m). Bio je to prvi vrh iznad 8000 m kojeg je osvojio jedan bugarski alpinist. Sam, bez boce s kisikom, po opasnom i teškom Reiss Couloiru. Svoje osjećaje opisao je u knjizi „Lhotse – 8516 m“, objavljenoj 1982. g.:

„Poslije nekoliko minuta našao sam se na vrhu. Lhotse! Bilo je 13:55. Sam na tom poput svrdla oštrom vrhu! Nisam vjerovao svojim očima da iznad mene nema više… Izvalio sam se na njemu, šiban vjetrom koji se mučio odlijepiti me od pijuka zabodenih u stijenu. Uzbuđujući trenutak koji nije trajao više od 20 – 30 sekunda. Trenutak koji ću pamtiti cijeli svoj život!“

Vjerojatno se tada rodio novi san. Na Lhotseu je Hristo „na korak“ od krova svijeta – Everesta. Ali, prije toga neophodne su ozbiljne pripreme i treninzi. Godine 1983. Prodanov odlazi na Pamir. U 21 dan četiri se puta popeo na pamirske 7000 m visoke vrhove, na vrh Lenjin, danas Kaufmann – 7134 m (dva puta, 13. srpnja i 2. kolovoza); na vrh Komunizam, danas Garmo – 7495 m (24. srpnja); vrh Korženevsku – 7105 m (29. srpnja) i postavio rekord. Došlo je vrijeme za Everest.

Od svih sudionika u bugarskoj ekspediciji na Everest (8848 m) 1984. g., Hristo Prodanov ima najveće rezultate u penjanju: osvojio je jedan 8000 m visok vrh, 12 vrhova od 7000 m, ostvario uspone na 4 od 5 najvećih stijena u Alpama, traverzu na Shkheldi i Križ na Ushbi. Godina je 1984., 10. veljače – dan početka njegova putovanja prema Himalajima, u dnevniku je zapisao: „… najvažnije u mom životu: prema Everestu – mojem snu.“ Nakon raznih organizacijskih peripetija i unatoč nekih problema u samoj ekspediciji, 20. travnja 1984. g., u 18 sati i 45 minuta putem radija začuo se pobjednički glas Hriste Prodanova:

„Ja sam na vrhu, na vrhu sam!“

Bugarska je tako postala 19 zemlja čiji je predstavnik pokorio „krov svijeta“. Hristo je tu ostao 33 minute. Iznimno dugo – u travnju u to vrijeme već se mrači. Zašto se toliko dugo zadržao i zašto je u povratku krenuo istom opasnom rutom, to je znao samo on. Nitko drugi, nije bilo nikoga, tko bi nam prenio da to shvatimo. Zbog mraka, Prodanov je morao prekinuti spuštanje i noćiti na otvorenome, bez boce s kisikom, bez vreće za spavanje, hrane i vode. Na minus 42 stupnja, na visini od 8600 – 8700 m – u „Zoni smrti“. Signalne rakete koje je nosio bile su neispravne.

Hristo Prodanov nije se spustio sa „svog“ vrha.

Poslije njegove smrti čula su se različita mišljenja o njegovoj tragediji. Zar je nas trebao pitati što da učini sa sobom? Po nekima, bio je beskompromisna karaktera i velikih zahtjeva. Drugi su ga nazvali pretjerano ambicioznim, častoljubivim, iznimnim individualcem… Ali, tko od najvećih u datom području nije takav? Riječi grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa kao da su napisane za Hristu Prodanova:

„Ljudska vrijednost je u tome da traži i da zna da traži nemoguće. I da bude uvjeren da će to postići ne bude li pokazao malodušje, ne bude li poslušao ono što mu šapće razum, nego stisnuo zube i nastavio uvjereno i uporno slijediti nemoguće. Tada će se dogoditi čudo koje ukalupljeni um nikad neće moći shvatiti: nemoguće postaje moguće.“

U anketi, provedenoj 2010. g., povodom 50 godina Bugarske nacionalne televizije, gledatelji su ekspediciju 1984. g. na Mount Everest odabrali za sportski događaj 20. stoljeća. U Karlovu, rodnome gradu Hriste Prodanova u podnožju Stare planine, postoji spomenik, njegova bista, u ulici u kojoj je kao mladić živio postavljen je bareljef, a škola, izgrađena 1985. g., nosi njegovo ime.

O velikom bugarskom alpinistu ne treba ništa više reći. Ostao je samo muk i tišina. Kao onda, kada je u podnožju Everesta 2004.g., svoju smrt pronašlo još dvoje bugarskih alpinista, točno 20 godina poslije njega – Hristo Hristov i Marijana Maslarova, nećakinja Hriste Prodanova.

 

(Prevela Katica Sedlar)