U Hrvatskoj teško da postoji netko a da nije čuo za stvaralaštvo Ivana Zajca. Ali, malo njih znade o njegovoj velikoj naklonjenosti bugarskome narodu, njegovim pjesmama i vojnim koračnicama, što su se zauvijek sačuvale u bugarskoj glazbenoj riznici. Osim uskomu krugu muzikologa – u Bugarskoj i u Hrvatskoj, Zajčev utjecaj na formiranje bugarske skladateljske škole, važnost njegovih kompozicija, koje su zauzimale središnje mjesto u repertoarima bugarskih zborova, ostali su nepoznati. Djela Ivana Zajca pronađena su po cijeloj zemlji – kako u većim glazbenim središtima, Plovdivu, Lomu, Varni, Šumenu, Kjustendilu, Sofiji, tako i u malim gradovima. Melodije pjesama na stihove poznatih autora bugarskog nacionalnog preporoda postale su toliko poznate i bliske narodu da su smatrane radovima posve bugarskog podrijetla.

Velika popularnost hrvatskog skladatelja poslije oslobođenja Bugarske od turskoga ropstva (1878.g.), rezultat je i djelovanja visoko profesionalnih glazbenika, kao što su Georgi Bajdanov, pedagog i zborski dirigent, Angel Bukureštlijev, skladatelj, zborski i orkestralni dirigent, Karel Mahan, češki skladatelj, glazbeni teoretičar, folklorist koji je od 1891. g. učitelj u Bugarskoj, i drugih.

Oduševljeni širitelji skladbi Ivana Zajca bili su i mladi bugarski glazbenici, koji su svoje obrazovanje završili u Zagrebu. U razdoblju od 1870. – 1908. g., hrvatski skladatelj je i predavač, i ravnatelj Konzervatorija. Među njegovim zagrebačkim diplomantima su Aleksandar Krstev, Stefan Vapordžijev (1899.-1901. g.), iz 1901. g. – Georgi Goranov (zbog bolesti nije zabršio svoje obrazovanje) i Milan Mitov, iz 1906. g. – Manol Ivanov, Petar Kazandžijev i Nikola Atanasov, autor prve bugarske simfonije. Evo što je o svom profesoru rekao Aleksandar Krstev: „Zajc je volio naše ljude i živo se zanimao za njih, za naše pisce i za naše narodne pjesme“.

Početkom XX. st. u raznim su zbirkama pjesama objavljene vojne koračnice Ivana Zajca. Najviše njih – devet, sabrano je i objavljeno u dvotomnom zborniku „Tragovima jedne besmrtne pjesme“, kojeg je 1988. g. izdao dr. Nikolaj Rusev u Parizu. Dr. Rusev je tijekom svojeg dugogodišnjeg istraživačkog rada na području vojne glazbe ne samo prikupio tekstove i note svih ratnih koračnica bugarske vojske – nego je napisao i bilješke o povijesti njihovog nastanka, kao i kratke biografske podatke o autorima glazbe.

Kako bi objasnio vezu između Zajca i Bugarske, dr. Nikolaj Rusev potražio je pomoć hrvatskih glazbenih institucija, prije svega poznatog muzikologa dr. Huberta Pettana – temeljiti istraživač i poznavatelj Zajčeva opusa. Tijekom proučavanja osobnog arhiva čuvenog skladatelja, dr. Rusev i dr. Pettan otkrili su originalnu partituru koračnice „Naprijed, ti, Bugarine!“, koji je nastao 23. lipnja 1881. g., kao opus 502. Na partituri je Zajc napisao: „Naprijed“. Bugarska davorija (domoljubna vojnička pjesma – op. a.) za muški zbor. Posvećena je bugarskome narodu, od skladatelja“. Autor teksta (ili prijevoda s hrvatskog) nije zabilježen, ali je veoma vjerojatno da ga je napisao Petar Ivanov – prosvjetni radnik, publicist, pjesnik i prevoditelj, rođen 1847. g. u Staroj Zagori. On se u Beogradu 1870. g. obrazovao u sjemeništu, gdje je dobio i dobru glazbenu izobrazbu. Poslije toga vraća se u Staru Zagoru, tu radi kao učitelj, sudjeluje u radu čitaonice, organizira crkveni zbor, rukovodi mjesnom Glazbenom družinom i postavlja prva kazališna uprizorenja u gradu.

Koračnica „Naprijed, ti, Bugarine!“ strojno je umnožena po prvi puta 1892. g., u Vojnoj školi u Sofiji. Plovdivsko pjevačko društvo, osnovano 1896. g., ovu koračnicu prihvaća za svoju himnu. U svojoj „Notnoj vojničkoj pjesmarici“, sad već širom poznatoj, objavio ju je poručnik Harizanov 1899. g. Poznati skladatelj, zborski i orkestralni dirigent Angel Bukureštlijev „Naprijed, ti, Bugarine!“ uključuje u Knjižicu 1 (siječnja 1902. g.) „Glazbenog zbornika“, čiji je bio i urednik. Četvrto objavljivanje ove koračnice bilo je u već spomenutom zborniku dr Ruseva – „Tragovima jedne besmrtne pjesme“.

Sofijsko glazbeno društvo, osnovano 1893. g. (drugi izvori spominju ga kao Prvo glazbeno društvo u Sofiji), objavilo je 1894. g. natječaj za bugarsku pjesmu. Organizatori su ovom svojom inicijativom tražili rješenje problema s „repertoarom bugarskih zborova, u kojima tijekom ovih godina prevladavaju strana glazbena ostvarenja“. Na natječaj je pristiglo 13 skladbi, a prvu nagradu je dobila pjesma Ivana Zajca „Majka“ („Majko kleta“) – pjesma za glas i klavir, na tekst Ivana Vazova. Sofijsko glazbeno društvo je hrvatskog skladatelja izabralo za svog počasnog člana, no nije poznato je li s njime uspostavljen i izravni kontakt.

Ivan Zajc pomno zapisuje u dnevnik svoj stvaralački rad, naslove svih svojih djela. U njemu se nalazi i pjesma „Ropstvo“ (za muški zbor), na tekst Ljubena Karavelova, objavljena 1899. g. u „Notnoj vojničkoj pjesmarici“. U skladateljevu arhivu nije pronađena izvorna partitura, ali su u dnevniku otkrivena još dva rada na Karavelov tekst: 26. ožujka 1894. g. – „Uspavanka“, poznata kao „Spavaj, djetešce moje“, pjesma za solo i klavir, i 4. travnja 1894. g. – „Zora“. Zajc je poznavao stvaralaštvo i ostalih bugarskih pjesnika, a stihove nekolicine njih pretvorio je u vječne bugarske pjesme. Osim za već spomenutu pjesmu „Majka“, na tekst Ivana Vazova, skladatelj je napisao i glazbu za baladu „Hadži Dimitar“, Hriste Boteva, pa je tako rođena koračnica „Živ je on“, koju je dr. Nikolaj Rusev prepisao iz repertoarske bilježnice (1921./1922. g.) bugarskog zbora „Orfej“. Skladbu je najvjerojatnije u repertoar ovoga zbora uvrstio njegov tadašnji dirigent Petar Šagunov, student Vojne škole u Sofiji.

Koračnice „Ratna pjesma“ („Mala glazbena knjižnica, knj. 3, 1941. ili 1942. g. (?), urednik Petar Bojadžijev – skladatelj i glazbeni pedagog), „Botev-Levski“, poznata još i kao „Ah, slobodo, kako si draga“ (čas. „Glazbeni zbornik“, knj, 4, travanj 1902. g., urednik Angel Bukureštlijev), „Ustani, ne spavaj više!“ (rukopis partiture iz 1908. g., vlasništvo Vojne škole u Sofiji), i „Junaci“ (zbirka „Vojničke pjesme“, nakladnik Vojna škola, 1931. g.) nisu pronađeni ni u Zajčevu osobnom dnevniku, ni u njegovu autorskom arhivu. Prema dr. Hubertu Pettanu, najvjerojatnije je riječ o ulomcima većih kompozicija, prilagođenih za koračnice, a na bugarske tekstove, napisane u ono vrijeme.

U Bugarskoj se godinama veoma često izvodilo koračnicu „Naprijed, u boj“. Objavljena je 1902. g. u Bukureštlijevom „Glazbenom zborniku s vojnim koračnicama“, a gotovo je doslovan prijevod 1866. g. u Beču napisane skladbe „U boj!“ (tekst hrvatskog studenta Franje Markovića). Zajc ju je kasnije uvrstio u operu „Nikola Šubić Zrinski“ (1874. g.), prema libretu Huge Badalića. Domoljubljem ispunjeno djelo, posvećeno legendarnoj borbi kod ugarskog grada Sigeta (1566. g.), a osobito arija „Naprijed, u boj“, dizala je duh hrvatskoga naroda u vrijeme njegovih borbi za nacionalno oslobođenje. Pokazalo se da je nadahnjivala i bugarski narod…

Zajcu pripada i velika zasluga za razvoj zborske pejsme u Bugarskoj. Nije bilo zbora koji u svom repertoaru nije nima barem jednu njegovu skladbu. Izvođeni su i ulomci iz njegovih opera „Pan Tvardovski“, „Nikola Šubić Zrinski“, kao i iz operete „Momci, na brod!“.

Prvih godina nakon oslobođenja, veliku popularnost uživa hrvatska domoljubna pjesma, danas hrvatska himna „Lijepa naša domovino“. U razdoblju od 1905. – 1912. g. pjevali su je kadeti Vojne škole u Sofiji. Zapisao ju je pukovnik Gerasim Popov (32. generacija Škole) kao koračnicu pod imenom „Draga naša očevino“, koju je za zbor pripremio Ivan Zajc. Riječi je ponovo preveo i prilagodio učitelj iz Stare Zagore, Petar Ivanov. Prema dr. Hubertu Pettanu, malo prerađenu glazbu hrvatske himne nije aranžirao Zajc, ali je u povijesti bugarske glazbe ostala vezana uz njegovo ime. Ova činjenica dokazuje golemu popularnost hrvatskog skladatelja u Bugarskoj i blisku duhovnu povezanost između hrvatskog i bugarskog naroda.

Za 75. obljetnicu Ivana Zajca, 1907. g., u br. 4 „Glazbenog vjesnika“ objavljen je jedan važan članak dopisnika ovog vjesnika iz Zagreba. Napisan s istinskim divljenjem i pun riječi zahvalnosti, tekst je neosporan dokaz neraskidive povezanosti „hrvatskog Verdija“ s mladim bugarskim glazbenim djelatnicima i velike popularnosti neumornog maestra u Bugarskoj, a završava sljedćim riječima:

„Svojim živahnim i melodičnim zvucima, Zajc je uresio mnoge bugarske pjesme. U njih je unio svoju istančanost, svoj karakter i dušu, tako bliske bugarskom karakteru i duši. I bijaše nemalo drag i voljen od hrvatske braće – Bugara“.

Za razliku od vremena kad su pisani ovi retci, poslije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, krajem 1918. g., duhovna povezanost i bratstvo između Hrvata i Bugara je sustavno uništavano. A u SFRJ – od 1945. do 1990. g., to se događalo osobito temeljito.

*    *    *

Najpoznatiji i produktivniji hrvatski skladatelj Ivan Zajc s razlogom se može nazvati utemeljiteljem hrvatske glazbene kulture od sredine 19. do početka 20. stoljeća. Rođen je 3. kolovoza 1832. g. u Rijeci. Od ranog djetinjstva svira violinu i klavir, kao dvanaestogodiđnjak sklada svoje prvo glazbeno djelo. Nakon završene gimnazije, godine 1850. pohađa čuveni Konzervatorij u Milanu, u klasi profesora Laura Rossija. Već kao student bio je nagrađivan za svoje skladbe, među kojima je opera „La Tirolese“ (Tirolkinja), za koju je dobio prvu nagradu i izvedena je na sceni Konzervatorija 4. svibnja 1855. g. Iste godine Ivan Zajc završava svoje obrazovanje, biva pozvan da ostane u Milanu ako drugi dirigent milanske La Scale. Ali se zbog smrti roditelja vraća u Rijeku i postaje dirigent gradskoga orkestra.

Poslije teškog oboljenja, 1862. g. Zajc odlazi u Beč, gdje radi do 1870. g. U tom razdoblju snažno dolazi do izražaja njegov iznimni glazbeni talent. Piše opere, operete i skladne na hrvatske tekstove.

Godine 1870. postaje direktorom i glavnim dirigentom Zagrebačke opere (do 1889. g.) i direktorom Hrvatskog glazbenog zavoda (do 1908. g.). Za prvog dirigenta i ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu izabran je 1895. g.

Ivan Zajc je autor oko 1200 glazbenih djela, među kojima 20 opera, 30 opereta, glazbe za razne izvedbe, oratorija, misa, vokalnih skladbi – 60 kantata i više od 450 pjesama, uključujući zborske i crkvene.

(Prevela Katica Sedlar)