Jakov, Psaltir -2

JAKOV KRAJKOV – PRVI BUGARSKI TISKAR

Prije 450 godina, u Veneciji, jedan je Bugarin, imenom Jakov, postao vlasnikom najveće ćirilične tiskare, koju je početkom XVI. st. osnovao Božidar Vuković. U ovoj je tiskari, 1566. g., Jakov Krajkov na bugarskom jeziku tiskao svoju prvu knjigu – Časoslovec. Formatom malenu, ali zato bogato ilustriranu, s 33 gravure, a namijenjenu bogoslužju i za osobnu uporabu svakom pismenom kršćaninu.

1024px-Chasoslov_031

O ovom Bugarinu postoji malo poznatih činjenica, a onih nepoznatih – mnogo. Njegove knjige su njegovi jedini svjedoci i biografi. Informacije o Krajkovu i njegovoj tiskari otkrivamo u pogovoru Časosloveca:

I ja, Jakov, rodom i domovinom iz podnožja velike gore Osogovec, blizu Kolasijskog grada, mjesta zvanog Kamena reka, iz roda svećeničkog i poznatog u ovoj zemlji iz davnih vremena…

Jakov spominje svoje rodno mjesto i pojašnjava gdje se ono nalazi – blizu Kolasije (staro ime za Kjustendil), u podnožju Osogovske planine. U Psaltiru iz 1569. g., on se predstavlja kao Jakov, Krajkov sin, i kao svoje rodno mjesto navodi Sofiju, u to vrijeme glavno administrativno središte u carstvu važnog vojnostrateškog značenja, na putu koji povezuje Carigrad sa srednjom Europom i jadranskom obalom. Istraživači odavno ne sumnjaju da su Jakov iz Kamene rijeke i Jakov iz Sofije jedna te ista osoba. Nemoguće je da dvojica Bugara istoga imena, žive u isto vrijeme u Veneciji, da posjeduju tiskaru i da objavljuju potpuno iste knjige.

Jakov, Psaltir -1

Gdje se i kako sredinom XVI. st. jedan Bugarin iz Kamene Reke obrazuje, izrasta u književnika i prelazi dugački put do talijanskog „grada knjiga“. Otkud mu sloboda i smjelost, financijske mogućnosti i profesionalizam za stvaranje i tiskanje njegovih knjiga?

Životnu sudbinu Jakova Krajkova teško je slijediti, a ona ga je vodila od Kjustendila preko Sofije do Venecije. Njegova se biografija temelji prije svega na pretpostavkama. Budući da je sin svećenika, obrazovanje dobiva u samostanu „Sv. Joakim Osogovski“, nedaleko Kjustendila, a riječ je o golemom književnom središtu na ovom području još od sredine XIV. st. Poslije toga, u potrazi za višim obrazovanjem, odlazi u jedno od takvih središta u jugozapadnoj Bugarskoj – u Sofiju. Sredinom XVI. st. u samostanima u okolici grada, poznatih kao Sofijska Mala Sveta Gora, razvija se i raste Sofijska književna škola, sljedbenica tradicija Trnovske škole, čiji je osnivač patrijarh Evtimij. Sofijski književnici podupiru kršćanski i narodni duh, prepisuju i prevode srednjovjekovne rukopise, sastavljaju i stvaraju nove radove. Njihovo djelo su žitija i dužnosti novih sofijskih mučenika, koji su zasjali u XVI. st.: sv. Georgija Novog, sv. Nikole Novog i sv. Georgija Novijeg. Krajkov prihvaća jezične i pravopisne norme, karakteristične sofijskim književnim ateljeima, produbljuje svoje poznavanje bugarskog književnog bogatstva i snaži zanimanje za apokrifna djela.

Neki istraživači pretpostavljaju da je na putu od Sofije za Kosovo, Jakov Krajkov bio i u manastiru Gračanici (danas na Kosovu), tada pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije i sjedište novobrdskog mitropolita. U tom samostanu 1538./39. g., uz blagoslov i potporu mitropolita Nikanora, radi ćirilična tiskara, u kojoj su, pretpostavlja se, radili i Bugari. No, teško da je za tako kratko vrijeme u njoj mogao svladati potankosti tiskarskog zanata. Uskoro će Jakov Krajkov, kao rezultat kontinuiranog rada u venecijanskim grčkim tiskarama, skupiti dovoljno iskustva u ovom složenom zanatu da bi se kasnije mogao samostalno i uspješno baviti zamršenom tiskarskom djelatnošću.

Venecija je u XVI. st. važno središte sredozemne trgovine i europske diplomacije – kozmopolitski grad, otvoren novim idejama i kulturnoj razmjeni. Poslije pada Konstantinopola pod osmansku vlast (1453. g), Venecija je balkanskim narodima bila „drugi Bizant“, slobodno područje na kojem se primjenjuje preneseno bizantsko kulturnopovijesno nasljeđe. Tada je u njoj bilo više od 230 tiskara pa je s razlogom nazvana gradom knjiga. Jednu od tih tiskara je 1519. g. otvorio Božidar Vuković, Crnogorac podrijetlom i rodbinski povezan s bogatom mletačkom obitelji Della Vecchia. Vuković uzima njihovo prezime i sam se predstavlja kao Dionisi della Vecchia. Njegova je tiskara bila najveće i najplodnije slavensko nakladničko središte u XVI. st. Poslije njegove smrti 1539. g., tiskaru je naslijedio njegov sin Vincenzo Vuković, a od 1566. g. u vlasništvu je Bugarina Jakova Krajkova…

„Nasljeđe Vukovićevih“ uključuje i dobru trgovačku mrežu za širenje knjiga među slavenskim narodima na Balkanu. Mletački i dubrovački arhivi spominju urede i skladišta Božidara Vukovića u Dubrovniku, Kotoru, Splitu, Beogradu, Vidinu, Crnoj Gori, manastirima Dečani i Mileševo, gdje ima od 200 do 300 primjeraka knjiga i povelikih iznosa novca od prodane robe. Jakov Krajkov ovu mrežu uspješno koristi i osobito je snažno razvija u Zapadnim bugarskim zemljama, na području Sofije, Kjustendila i Skopja.

Krajkov 1596. g. objavljuje „Psaltir“, koji počinje gravurom s carom Davidom, a otisnut je i novim, grafički pročišćenim tipografskim pismom. U „Psaltiru“ se Krajkov smjelo predstavlja kao nakladnik i upisuje inicijale IA (IAkov) umjesto Vukovićevih Bož u stiliziranoj oznaci na naslovnici, tiska svoje ime ispod teksta i iznad nakladničkog znaka Jeronima Zaguroviča – naručitelja knjige, nazvanog „vlastelinom grada Kotora“. Tako je Krajkov potvrdio svoje vlasništvo nad poznatom mletačkom tiskarom, a njegova izdanja su podsjetnik na tiskane knjige iz prve polovice XVI. st., znanih i traženih među Južnim Slavenima.

2 (1)

Po prvi puta u povijesti slavenskog tiskanja knjiga, Jakov Krajkov u pogovor „Psaltira“ stavlja čitateljima upućenu obavijest reklamnog i komercijalnog sadržaja: „ako nekog ova knjiga zanima, bit će na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“. Ova obavijest svjedoči i o postojanju prve bugarske knjižare u XVI. st. Odabir Skopja nije bio slučajan – većina sela u jugozapadnim bugarskim zemljama nije pripadala Carigradskoj grčkoj patrijaršiji, nego Pećkoj srpskoj patrijaršiji. Gradovi Sofija, Samokov, Kjustendil i Skopje povezani su trgovačkim putevima koji se u Osmanskoj imperiji koriste u XVI. st.: Jadranski (Drački) put – povezuje Carigrad-Plovdiv-Pazardžik-Samokov-Kjustendil-Skopje s Dračem na jadranskoj obali, i put koji se spušta s Dunava, od Beograda i Vidina, kroz Sofiju i Kjustendil, porječjem rijeke Strume do Bjelomorja. Ovim uspostavljenim trgovačkim kanalima rasprostranjuju se i knjige Jakova Krajkova. Neki primjerci tih knjiga danas se mogu vidjeti u Nacionalnoj knjižnici „Sv. Ćiril i Metod“ u Sofiji. A njegovo posljednje izdanje – zbornik „Razne stvari“, iz 1571./72. g. je uistinu pravi bibliofilski raritet i predmetom je posebnih znanstvenih proučavanja. U potpunosti su sačuvana samo dva primjerka ove knjige – jedan se čuva u Milanu, u Biblioteci Ambrosiani, a jedan u Sveučilišnoj knjižnici u Leidenu, u Nacionalnoj knjižnici u Sankt Petersburgu nalazi se jedan nepotpuni primjerak, a u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu čuvaju se fragmenti ove knjige.

Posljednjih godina bugarski su stručnjaci objavili nova istraživanja posvećena zborniku Jakova Krajkova „Razne stvari“, primjerice, autorice Marije Cibranske „Zbornik ‘Razne stvari’ Jakova Krajkova između Venecije i Balkanskih zemalja u XVI. st.“ i Aksinije Džurove, „Jakov Krajkov. Zbornik ‘Razne stvari’ (Knjiga o putniku)“. Spomenuta dvojezična studija Aksinije Džurove (na bugarskome i francuskome jeziku) prati prvo fototipsko izdanje Zbornika objavljeno u suradnji s Bibliotecom Ambrosianom u Milanu, koja daje digitaliziranu kopiju svog potpunog primjerka.

Zbornik „Razne stvari“ nastavlja tradiciju, započetu Vukovićevim „Molitvenikom“ iz 1520. g., u stvaranju i razvoju posebne vrste slavenskih tiskanih knjiga – zbornika raznolikog sadržaja za svakodnevnu osobnu uporabu, zvanih „Knjige za putnike“. One su malog formata, kako bi bile prikladne za nošenje na putovanjima, a sadržavale su kalendar s crkvenim blagdanima i svetačkim životopisima, bogoslužne tekstove, različite molitve i poučna štiva. Kod Krajkova je kalendar prerađen i skraćen, ali bilježi sjećanja na mnoge bugarske svece. Posebno su spomenuti oni čije su relikvije prenijete u Veneciju. Zajedno s liturgijskim tekstovima tu su i apokrifni tekstovi i tekstovi-amajlije u funkciji zaštite, koji vode prema najranijim srednjovjekovnim bugarskim apokrifima. O tome govori i sam Jakov Krajkov u bilješci koja se nalazi poslije apokrifa o Uznesenju Bogorodice. U njoj kaže da je koristio dijelove knjiga bugarskog cara Petra (927.-969.), u čije je vrijeme prijestolnica bio Veliki Preslav i koji je, prema nekim legendama, umro u Velikome gradu Rimu.

Jakov Krajkov nastavlja tradiciju bugarske srednjovjekovne rukopisne baštine i tiskanja knjiga na ćirilici, ali daje i svoj vrijedan doprinos razvoju i procvatu mletačkih ćiriličnih tiskanih knjiga u XVI. st. U povijest bugarskog knjižnog tiskarstva Jakov Krajkov ulazi kao prvi bugarski nakladnik, urednik-sastavljač, tiskar, graver i knjižar. Usprkos tomu, njegovo ime izvan znanstvenih i intelektualnih sredina slabo je poznato. Međutim, nedavno je zabilježeno pojačano zanimanje za njegovu neobičnu i zagonetnu osobu u našoj lijepoj književnosti (roman Silvije Tomove „Tiskar“), a upravo je ovakva umjetnička interpretacija jedan od uspješnih suvremenih mehanizama za populariziranje imena prvog bugarskog tiskara – Jakova Krajkova.

Prevela Katica Sedlar