untitled

KOLJO FIČETO (NIKOLA FIČEV) – „ON NIJE ŽIVIO, ON JE GRADIO“

Kad se izgradi most mora se provjeriti – je li dobro napravljen, kako se ne bi urušio kad će njime prolaziti ljudi i automobili, hoće li puno godina koristiti povezivanju ljudi. Kad su tek izgrađenim mostom legendarnog bugarskog graditelja, arhitekta, inženjera, kipara i preporoditelja u punom smislu te riječi prolazili ljudi i automobili, majstor-graditelj legao je ispod njega ne bi li svojim životom jamčio kvalitetu svog djela. Ime tog majstora devetnaestog stoljeća je Koljo Fičeto. O njegovom životu i radu ispisano je puno stranica, ima puno podataka, ali i puno legendi. Kao kod svakog genijalnog autora, povijesne činjenice prepliću se s predajama. Ali do dan-danas se u cijeloj sjevernoj Bugarskoj može vidjeti nasljeđe koje nam je ostavio ovaj nedostižni graditelj – više od četiri velika mosta, 12 crkvi, džamija, konačišta i kuća, javnih zgrada, kula sa satom i česmi. Eto zašto znanstveni istraživači o njemu kažu: „On nije živio, on je gradio.“

nikola-ficev-najpoznatiji-most-u-lovecu

Majstor građenja Koljo Fičeto, a zvali su ga i „usta“, što dolazi od arapske riječi „ustaz“ koja znači majstor, učitelj, profesor, rodom je iz Drjanova (iako i o njegovom rodnom mjestu postoje različite tvrdnje). Rođen je 1800. g., kao tek trogodišnjak Nikola je ostao bez oca, a sa samo 10 godina, kao šegrt odlazi majstorima-zidarima u Trjavnu, a sa 17 godina školuje se u Zapadno-bugarskoj građevinskoj školi u gradu Korči, Koljo Fičeto zanatske vještine stječe kod nekih od najvećih bugarskih, talijanskih, rumunjskih, grčkih, turskih i albanskih majstora-graditelja i tako izbliza upoznaje europsku arhitekturu. Bio je istinski intelektualac, tečno je govorio tri strana jezika.

Majstor-učitelj Koljo Fičeto nije samo poznavao europsku arhitekturu, jer prema nekim pričama koje se i danas pričaju, 1866. g. spasio je jedan od simbola Pariza – katedralu Notre-Dame. Naime, jedan je zid čuvene katedrale napuknuo pa je zaprijetila opasnost da se čak sruši. Francuske su vlasti pozvale stručnjake iz cijeloga svijeta, ali nitko nije uspio shvatiti o čemu je riječ. Očajni Francuzi raspisali su nagradu onome koji će uspjeti spasiti katedralu, i to razglasili naširoko. Tako se o tome pročulo na području Rusea, čiji je upravitelj bio bivši francuski student – Mithad-paša, koji je nastavio održavati svoje dobre odnose s Francuskom. On je već čuo za umijeće majstora Kolje Fičeta pa ga šalje u Pariz. U francuskoj je prijestolnici bugarskome majstoru bilo potrebno samo nekoliko dana proučavanja da bi shvatio kakav je problem i kako ga riješiti – a radilo se o dubokoj podzemnoj vodi koju je on cijevima usmjerio do česme na trgu. Tako je Koljo Fičeta spasio prelijepu katedralu i potom se brzo vratio u Bugarsku, gdje je istodobno, po narudžbi istog tog paše, talentirani majstor i izvrsni inženjer gradio Belenski most na rijeci Jantri.

nikola-ficev-veliko-trnovo-cathedrala

Prema nekim istraživačima, epizoda sa spašavanjem Notre-Dame je legenda. Ali priča o gradnji Belenskog mosta, kao i sam most na Jantri, sa sigurnošću nije legenda. A jedinstvenost tog mosta vidi se i danas. I danas se može njime proći. Mithad-paša je njegovu gradnju povjerio Kolji Fičetu, nakon što su mu se računi za gradnju mosta u ono vrijeme poznatog poljskog inženjera, učinili prevelikima, jer mu je rekao da će gradnja ovakvog objekta koštati tri milijuna groša. A kad su pozvali Kolju Fičetu da napravi izračun gradnje mosta, on je najprije napravio maketu mosta sa četrnaest lukova, čemu su mu poslužile voštane svijeće, pa je dva tjedna radio izračune pokraj rijeke Jantre – gazio je po rijeci, obilazio okolna brda i na kraju objavio da će njegov most koštati 700 000 groša. Majstor je bio čuven po svojoj točnosti izrade arhitektonskih planova, projekata i maketa zgrada. Izračuni su mu bili tako dobri da mu pri završetku svake gradnje gotovo nije ostalo ništa neiskorištenog materijala. Ipak, kao jamstvo da će se uklopiti u zadani iznos i da će gradnju završiti na vrijeme, Koljo Fičeto je založio svoju glavu. Izgradio je on Belenski most od kamena vapnenca iz okoline i od žbuke. Most je svojom veličinom – 276 metara dug i 9,5, metara širok, bio za svoje vrijeme nezamisliv. Po sredini je imao izdignut stup s mramornom pločom na kojoj je bi natpis na arapskom. Nosivi stubovi ukrašeni su skulpturama grifona, lava, nimfe, labuda. Tako je ovaj most postao jedinstveni spoj arhitekture i skulpture – prvi most na kojem su bili ornamenti, dotad korišteni samo kao ukrasi na zgradama. O mostu pokraj Bjale pisao je i austro-ugarski putopisac Felix Kanitz, jedan od mnogih suvremenika – Francuza, Španjolaca, Talijana, Rumunja koji su bili oduševljeni bugarskim genijem: „I ovaj skroman čovjek u dugim i uskim hlačama i s vunenim prslukom nije znao da je svojim Belenskim mostom izgradio najveću hidrauličnu građevinu na Balkanu, ne računajući Carigrad.“

„Mostove sam gradio da okupljaju čovjeka po čovjeka!“ rekao o svom radu ovaj veliki i nedostižni arhitekt, jedna od najsvjetlijih figura bugarskog Preporoda, Veliki majstor Koljo Fičev. Uz njegove mostove, spomenici bugarske preporodne arhitekture su i njegove kuće, od kojih je najpoznatija Kuća s majmunom u Velikom Trnovu, izgrađena 1849. g. za trgovca Nikolu Kojuva, kao i njegove crkve – a one utjelovljuju duboku kršćansku vjeru jednog istinskog Bugarina.
Poklon pred njegovim djelom!

Prevela Katica Sedlar