Bojko Borisov i Zoran Zaev, ugovor13

O JEZIČNOM SPORU IZMEĐU BUGARSKE I SJEVERNE MAKEDONIJE

 

Bijela knjigaKrajem 2020. g. Bugarska nekoliko puta nije dala svoju suglasnost za početak pregovora o ulasku Republike Sjeverne Makedonije u Europsku Uniju. Osnovni argument tomu je sustavno nepridržavanje Skopja Dogovora o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i suradnji između dviju država potpisanog 1. kolovoza 2017. g. Sofija je ukazala na otvorene probleme oko mnogih krivotvorina povijesne prošlosti, o pritiscima na osobe koje su sačuvale svoj bugarski identitet i o pitanjima povezanima s prirodom službenog jezika Republike Sjeverne Makedonije. Zastupnici država članica EU su 16. prosinca 2020. prihvatili bugarske zahtjeve u vezi s “pogrešnom interpretacijom povijesti”. Poslije toga je od strane Skopja započela antibugarska kampanja, što nije ništa novoga, novost je nezabilježena histerija i mržnja prema Bugarskoj i svemu bugarskome, čime su službena državna politika i mediji napuhavali društvo. Jasno je, međutim, da se oni ne temelje na osjećaju superiornosti, autentičnosti i samostalnosti Bugara, nego proizlaze iz duboko ukorijenjenog osjećaja manje vrijednosti i svojevrsna su zamjena za vlastitu slabost.

Krivotvorenje bugarske povijesti, otvoreno prisvajanje bugarskog kulturno-povijesnog nasljeđa, na čemu i danas Skopje gradi svoju vanjsku i unutarnju politiku, potvrđuju kontinuitet totalitarne prakse iz bivše Jugoslavije. Stoga će čitatelji časopisa “Rodna riječ”, odnosno Bugari koji dugo žive ili su rođeni na hrvatskome tlu, ali i Hrvati lako razumjeti zašto je i na temelju čega se pojavio tzv. “prijepor oko jezika” između dviju država. Ovdje je mjesto da naglasimo da za Bugare postojanje države Makedonije, i prije i poslije promjene njezina imena uopće nije sporno. Onima koji ne znaju, ne žele znati ili su zaboravili, potrebno je naglasiti: poslije raspada Jugoslavije upravo je Bugarska bila prva država na svijetu koja je 15. siječnja 1992. g. priznala neovisnost Makedonije. Realnosti suvremenog svijeta nisu strane bugarskim političarima – Ekaterina Zaharieva, vicepremijerka i ministrica vanjskih poslova Bugarske izjavila je da “kako mi priznajemo realnost, tako i oni (Makedonci) moraju priznati prošlost”. Osim toga, u svojoj je izjavi ministrica Zaharieva naglasila: “Niti smo tražili promjenu ustava (kako se piše u Skopju), niti su naše tvrdnje nove, niti smo osporavali pravo na samoodređenje građana Republike Sjeverne Makedonije, niti njihovo pravo da svoj jezik nazovu kako žele.”

Zašto stoga nije dana suglasnost za početak pregovora o ulasku Sjeverne Makedonije u Europsku Uniju? Za čitatelje će najrazumljivije biti ako se kaže: zato što svako strpljenje ima svoj kraj… Službeno podupiranje širenja povijesnih mitova od strane službene makedonske politike nije ništa drugo doli nastavak srpsko-sovjetske komunističke strategije koja je i stvorila saveznu republiku Makedoniju 1945. godine. Danas Republika Sjeverna Makedonija treba priznati i prihvatiti povijesnu činjenicu – makedonski identitet i jezik stvoreni su na bugarskim povijesnim temeljima.

Pitanje je li makedonski jezik inačica bugarskog ili ne, ima dvije strane. S jedne ono je političko, odnosno pitanje međunarodnog priznavanja, a s druge lingvističko – je su li makedonski i bugarski različiti jezici? Na njega nedvosmisleno mogu odgovoriti samo lingvisti ako snagom objektivnih kriterija ustanove postojanje neosporivih argumenata. Jasan primjer razilaženja lingvističkih i političkih definicija i položaja jezika je bivša Jugoslavija – hrvatski, slovenski, bosanski, srpski, crnogorski, makedonski… Prije 1990. g. nijedan od njih nije razlikovan kao izdvojen jezik – ni u Europi, ni bilo gdje u svijetu. Čak ni među slavistima… Službeno se proučavao i govorio samo “srpskohrvatski/hrvatskosrpski” jezik. Trebamo li spomenuti protest hrvatskih intelektualaca i 1967. prihvaćenu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koju je potpisalo niz hrvatskih kulturnih i znanstvenih djelatnika i institucija?

Kad govorimo o književnoj normi u Republici Sjevernoj Makedoniji, jedva da je potrebno ponovo reći, po tko zna koji put, da je ustanovljena tijekom 1944.-1945. g. političkom odlukom i poslije osnivanja tri komisije za jezik, od kojih je “uspjeh” postigla ona treća… Izrađuje se prva i naravno politička kodifikacija makedonskog jezika (određuju se i sistematiziraju norme za pravopis i izgovor) čiju osnovu čine središnji i sjeverni makedonski dijalekti uz snažnu primjesu srpskih i latinskih elemenata. Cilj je bio napraviti najveću moguću razliku u odnosu na bugarski književni jezik, no, u suštini je vardarska književna norma napravljena na osnovi bugarskih dijalekata i sadržava osobine karakteristične za bugarski jezik: određeni član (ят), analitičko izražavanje drugog i trećeg stupnjevanja pridjeva, komparativa i superlativa (по- и най-), zamjena infinitiva glagola s da konstrukcijom (да чете, да види), nestanak sklonidbe padeža i bogatstvo glagolskih kategorija.

Ali, osim normiranja azbuke, određivanja i sistematizacije normi za pravopis i izgovor, kodificiranje uključuje niz pravila koja se dotiču svih razina jezičke analize – fonetiku, morfologiju, sintaksu, leksikologiju i pravopis, prema kojima funkcionira i postaje jedinim jezičnim standardom. Stoga su pokušaji Skopja da nametne tezu kako su djelo Ćirila i Metoda prva kodifikacija “makedonskog jezika” naprosto smiješni. Jer bez upliva bugarske države njihovi tragovi u europskoj kulturnoj povijesti bili bi isčeznuli. Njihovi učenici, Kliment, Naum i Angelarij su u bugarskoj prijestolnici Pliski dočekani sa svim počastima. I nitko drugi nego upravo bugarski knez Boris pružio im je uvjete i osigurao financijsku potporu za njihov književni i prosvjetiteljski rad. On, knez Boris, poslao je Klimenta 886. g. u područje Kumičevice, kako bi tamo osnovao učilišta, tako je došlo do nastanka Ohridske književne škole, o kojoj možete također pročitati u našoj rubrici “Bugarsko kulturno nasljeđe”. Između “zemljopisne” Makedonije i ostalih dijelova Bugarske nikad nije bilo “jezičnih granica”. Makedonistička doktrina nametnuta je poslije uključivanja Makedonije kao posebne republike u jugoslavenskuj federativnu državu 1945. g., metodama i sredstvima karakterističnima za totalitarnu komunističku državu: terorom i represijom nad svima koji su se smatrali Bugarima (30 000 strijeljanih i 120 000 zatočenih u logorima i zatvorima); ponovnim pisanjem povijesti kroz obrazovni sustav i medije; falsificiranjem autentičnih dokumenata i artefakata, prepravljanjem ili brisanjem natpisa na grobovima, u crkvama i manastirima itd.).

Slična praksa u nekoj formi postoji i u naše vrijeme u suvremenoj makedonskoj državi. Razlog tomu je odabir daljnjeg puta razvoja koji je napravljen početkom 90-tih godina prošloga stoljeća. Nažalost, politička elita nove države odabrala je slijediti u neizmijenjenom obliku jugoslavenski projekt, izgrađen na antibugarskoj osnovi pa se čak i u uvjetima neovisnosti uspostava makedonske nacije nastavila se bez prIznavanja i prihvaćanja povijesne prošlosti žitelja Vardarske Makedonije. Onoliko koliko povijest stanovništva sjeverne Makedonije ima zajedničko s poviješću susjednih zemalja, projekt prekrajanja povijesti (unatrag do renesanse, srednjeg vijeka, čak i antike) izravno utječe i u osnovi pokušava u jednom ili drugom stupnju redefinirati povijesni, dakle i suvremeni nacionalni identitet susjednih naroda, a posebno bugarskog – nešto što Bugari prirodno smatraju apsolutno neprihvatljivim.

U knjizi “O službenom jeziku Republike Sjeverne Makedonije” (Sofija, Naklada Bugarske akademije znanosti, 2020. g.), bugarski znanstvenici brane jedinstveni nacionalni znanstveni stav i gledište bugarske lingvistike da “službeni jezik Republike Sjeverne Makedonije po svom podrijetlu i strukturnotipološkim karakteristikama predstavlja jugozapadnu pismeno-regionalnu normu bugarskog jezika”. U prilog bugarskom stavu, u “Bijeloj knjizi o jezičnom sporu između Bugarske i Sjeverne Makedonije”, objavljenoj u veljači 2021. g., izneseni su konkretni primjeri iz dokumenata Ministarstva unutarnjih poslova u Skopju, koji potvrđuju progon bugarskog književnog jezika u današnje vrijeme, a otkrivena je i masovna priroda represije u nametanju suvremenih krivotvorina, koje se usađuju mladim naraštajima u trenutno aktualnim udžbenicima. Dani su i primjeri uništavanja bugarskih kulturno-povijesnih spomenika. Skupinu autora, na čelu s docentom dr. Spasom Taševim iz Bugarske akademije znanosti, čine Vlado Treneski, Dejan Tančovski i Ilija Stojanovski iz Republike Sjeverne Makedonije, Erlin Ago iz Albanije, Ivan Nikolov iz Srbije, Metodij Ivanov i Rumen Srebranov iz Bugarske. U knjizi se posebno obraća pozornost na pojavu suvremenog bugarskog književnog jezika i na ulogu bugarskih preporoditelja, rođenih na području današnje Republike Sjeverne Makedonije. Dr. Spas Tašev, docent statistike i demografije na Institutu za proučavanje stanovništva i čovjeka pri Bugarskoj akademiji znanosti, kao najveću propagandnu laž protiv Bugarske spominje informaciju koja je plasirana u makedonsko društvo da naša zemlja osporava identitet jezika građana u Republici Sjevernoj Makedoniji. “Navodimo mnoge dokumente kojima se priznaje njihovo pravo na jezik, ali inzistiramo da, uz poštivanje ljudskih prava po međunarodnim standardima, Skopje uvažava samosvijest onih koji su sačuvali svoj osjećaj za bugarsko i njihovo pravo da svoj jezik nazivaju bugarskim. Jedan jezik s dva imena nije presedan”, kazao je docent Tašev. Povijest ne smije ometati diplomaciju, ali i diplomacija nema pravo zaboraviti i izbrisati povijest svog naroda. U tom je kontekstu bugarska pozicija primjer kako se danas mogu štititi interesi nacije i njezine povijesti.

Prevela Katica Sedlar