Prisjetimo se 1

SOFIJA – 140 GODINA PRIJESTOLNICA BUGARSKE

Sofia statue„Raste, ali ne stari“ – ovo je slogan o Sofiji i najtočnije opisuje razvoj grada od 3. travnja 1879. g., kad je odabran da bude prijestolnicom Kneževine Bugarske,do danas. Grad je smješten u središnjem dijelu zapadne Bugarske, u sofijskoj kotlini, a okružen je planinama: Vitošom na jugu, Ljulinom na zapadu i Starom planinom na sjeveru.

Arhivi pokazuju da je 1879. g. Sofija imala 11 694 žitelja, 2 škole, 10 gostionica, 120 dućana i 3306 kuća. U travnju 2019. g. predsjednik Nacionalnog statističkog instituta Sergej Cvetarski je objavio da je glavni grad Republike Bugarske u 2018. g. imao 1 328 120 stanovnika, s tendencijom neprekidnog povećanja. U ovaj broj nisu uključeni oni koji dnevno dolaze u grad na posao.  

Sofija ima bogato povijesno nasljeđe – njome su upravljali cezari, bazileusi, hanovi, sultani i carevi. Njezin položaj – na rimskome putu Via Militaris, koji je i danas jedna od najvažnijih veza između Istoka i Zapada, povećavao je važnost Serdike (Serdopolisa – grada Serda) u rimskoj provinciji Trakiji. Imperator Marko Ulpije Trajan (98.-117. g.) dao mu je prava municipija, kojima je Serdika dobila autonomnu upravu i gradske propise.  Imperatoru u čast, grad je preimenovan u Ulpia Serdica – „najsjajniji grad Serda“. 

Titulama najbogatiji rimski imperator, Konstantin I. Veliki (306.-337.) grad je pretvorio u svoje pa gotovo stalno prebivalište. Njegove su riječi: „Serdica je moj Rim“, a u vrijeme kad vlast obnašaju njegovi sinovi tu se održao Serdikijski ili Sardakijski crkveni sabor (343.-344. g.), na kojemu je prihvaćeno 20 kanonskih pravila. Građevine ili njihovi ruševni ostaci u kojima su bila neka od zasjedanja očuvani su i do dandanas – primjerice, stari hram bazilike „Sv. Sofija“, Rotonda „Sv. Georgi“ i dr.  

Prisjetimo se 2

Serdika je 809. g. po prvi puta priključena teritoriju Bugarske, kad je na čelu Prve bugarske države Krum Strašni (802./3.-814. g.). Konačno pripajanje dogodilo se za vladavine njegova sina Omurtaga (814.-831. g.). Tada se promijenio etnički sastav grada i njegovo ime – umjesto Serdike preimenovan je u Sredec. Gradom je upravljao sebastokrator, druga titula po važnosti poslije one carske. Poznati sebastokratori bili su Aleksandar, Kalojan i Petar. 

Sredec je u razdoblju od 1194.-1382. g. izgledao kao tipičan srednjovjekovni grad. Razvijalo se obrtništvo i trgovina. Oko XIII. st. nastala je Sofijska (Mala) Sveta gora, koja je za pravoslavlje bila značajno duhovno središte, a činilo ju je nekoliko manastira uokolo grada. Godine 1376., u jednom dokumentu grada Dubrovnika po prvi put se susreće današnje ime Sofija, koje se kao konačno ustalilo tijekom XV. stoljeća.

Prisjetimo se 5

Sofija je poslije tromjesečne opsade, 1382. g. pala pod osmansku vlast. Grad je oslobodio ruski general Josif Vladimirovič Gurko, 4. siječnja 1878. g., a 3. travnja 1879. g., na prijedlog bugarskog povjesničara, jezikoslovca i državnika, Marina Drinova, Ustavotvorno narodno sobranje Sofiju odabire prijestolnicu Kneževine Bugarske. Već iste godine napravljen je urbanistički plan koji je u velikoj mjeri oblikovao današnje središte grada. Sljedećih 50 godina (do 1939. g.) najuspješnije je razdoblje razvoja mlade prijestolnice. Za njezinu izgradnju privučeni su najpoznatiji arhitekti i graditelji – bečki arhitekt Konstantin Atanasov Jovanovič projektirao je zgradu Narodnog sobranja, Čeh Vaclav (Adolf) Kolar autor je projekata za gradnju zgrade Ministarstva obrane, hotela „Bugarska“, Vojnog kluba i dr., a Švicarac Herman Mayer zgrade Bugarske akademije znanosti, Bugarske narodne banke, Mauzoleja kneza Battenberga, čitaonice „Slavjanska beseda“. Austrijanac Friedrich Grünanger projektirao je Duhovnu akademiju i sudjelovao u obnovi Kneževskog dvora. Arhitekt Jordan Milanov arhitekturu je završio u Beču, izradio je završni projekt Rektorata Sofijskog sveučilišta i bio voditelj njegove gradnje. Tako se bugarska prijestolnica pretvorila u istinski europski grad, poznat po svojim prekrasnim zgradama i parkovima. Na veliku žalost, tijekom Drugoga svjetskoga rata Sofiju su britanske i američke zračne snage žestoko bombardirale. Razrušene su mnoge znamenitosti, među kojima Gradska knjižnica (izgorjelo je 40 000 knjiga), crkva iz XI. st. „Sveti Spas“, Narodno kazalište, katolička katedrala „Sveti Josip“, niz drugih važnih javnih i više od 12 500 stambenih zgrada. 

Godine 1945. prihvaćen je novi urbanistički plan prijestolnice, koja je tijekom socijalističkog režima, do 1989./1990. g., promijenila svoj izgled i znatno se proširila. Priključeno joj je nekoliko sela, a najveću pozornost pridaje se poduzetništvu, industrijalizaciji i stambenoj izgradnji. Poslije pada režima Todora Živkova, slijedio je nov rast graditeljstva, prije svega izgradnje modernih zgrada. 

Sofija je grad iznimno bogat poviješću i kulturom, a među velikim znamenitostima glavnoga grada su:

Prisjetimo se 6

– rotonda „Sveti Georgi“, smještena između zgrada Predsjedništva i hotela „Sheraton“. Datira s početka IV. st., kad je u Serdici često boravio imperator Konstantin Veliki. 

– crkva „Sveta Sofija“ – izgrađena također tijekom IV. st., na temeljima nekoliko starijih crkvi koje su razrušene u napadima Gota i Huna. Neki povjesničari smatraju je najstarijim hramom u funkciji u Europi.  

Prisjetimo se 3

– hram-spomenik „Sv. Aleksandar Nevski“, koji je jedna od najvećih istočno-pravoslavnih crkvi u svijetu, izgrađen je 1912. g. u čast poginulim vojnicima u Rusko-turskome ratu. 

– Bojanska crkva (kraj X. st.), u vrijeme Drugoga bugarskog Carstva proširio ju je sebastokrator Kalojan (1259. g.) – kulturni je simbol Bugarske, od 1979. g. nalazi se na Unescovu Popisu svjetske kulturne baštine. 

U samome središtu Sofije, blizu jedan drugome, nalaze se četiri hrama različitih religija – sofijska džamija „Banja Baši“, izgrađena po projektu čuvenog osmanskog arhitekta Sinana; desno od nje je pravoslavna crkva „Sv. Nedjelja“ (1863. g.); blizu je katolička katedrala „Sv. Josip“ (1875./8. g.); nedaleko se nalazi i najveća sinagoga na Balkanskom poluotoku, izgrađena 1909. g.  

Prisjetimo se 9

Sofija ima više od 10 kazališta – najpoznatije je Narodno kazalište „Ivana Vazov”. Zgrada je izgrađena 1906. g. po projektu bečkih arhitekata Helmera i Fellnera (koji su projektirali i zgradu HNK u Zagrebu). Kazalište „Suza i smijeh“ dobilo je ime prema najstarijoj bugarskoj kazališnoj skupini iz 1892. g., a među najposjećenijim predstavama su one u Satiričnom kazalištu. Ne može se ne spomenuti Nacionalnu operu i balet i na Balkanu jedinstveno operetno kazalište „Stefan Makedonski“.  

Glavni je grad bogat i muzejima – tu su Nacionalni prirodoznanstveni muzej pri BAN-u, osnovan 1889. g., Nacionalni povijesni muzej, Arheološki muzej, Nacionalni vojnopovijesni muzej, Nacionalni etnografski muzej, Muzej kršćanske umjetnosti  u katedrali „Sv. Aleksandar Nevski“, Nacionalna galerija stranih umjetnosti, i mnogi drugi. 

Najveći park u Sofiji je Borisova gradina, za nedavne prošlosti poznat kao Park slobode. U njemu je i nekoliko malih jezera, dječjih igrališta, spomenika, nacionalni stadion „Vasil Levski“.  Najstariji je park Gradska gradina, osnovan 1872. g. Ponad Sofije uzdiže se planina Vitoša, 1934. g. objavljena nacionalnim parkom. 

Kolikogod da vam pričamo o Sofiji, dragi čitatelji, sigurno ćemo nešto propustiti. Stoga bismo vam preporučili da posjetite bugarsku prijestolnicu. Sigurni smo da ćete u njoj pronaći nešto što će vas očarati. Grad je ugodan za šetnje, ima mladenačku, kozmopolitsku atmosferu, s mnoštvom bogato ukrašenih crkava, spomenika kulture, s tržnicama, privlačnim malim i velikim restoranima s bogatom bugarskom kuhinjom u ponudi.