zastava

TREĆI OŽUJKA – NACIONALNI PRAZNIK REPUBLIKE BUGARSKE

Dana 3. ožujka 1878. godine potpisan je Sanstefanski (preliminarni) mirovni ugovor. Njime konačno završava osmanska vladavina u Bugarskoj. Teritorij oslobođene zemlje određen je prema velikom opsegu Bugarske egzarhije i etničkom sastavu stanovništva.
800px-Sanstefanska_BulgariaDatum nacionalnog praznika, 3. ožujka, simbol je ne samo oslobođene, nego i ujedinjene Bugarske. Simbol nepokorene, snažne nacije s velikim mogućnostima, koja može imati značajnu ulogu u europskoj politici. Ali, sreća Bugara kratkog je daha. Velike sile, predvođene Velikom Britanijom i Austro-Ugarskom inzistiraju i nameću promjene u gotovo svim klauzulama Sanstefanskog mirovnog ugovora.

Samo četiri mjeseca kasnije, u srpnju 1878. g., potpisan je Berlinski ugovor. Njime je Bugarska raskomadana i veliki dio njezinog teritorija prepušten je susjednim državama. Stotine tisuća Bugara ponovno pada u ropstvo. Berlinski ugovor je postao temelj ne samo međunarodnih trzavica na Balkanu slijedećih desetljeća, već i uzrokom triju krvavih ratova, političkih igara i ljudskih patnji na poluotoku sve do danas. U našoj povijesti datum Treći ožujak pretvorio se u simbol onoga što je Bugarska mogla biti.

Što 3. ožujka znači nama, Bugarima koji živimo izvan Bugarske? To je dan u kojem se uglavnom sjećamo naših najmilijih i godina našeg djetinjstva i mladosti u Domovini. No, i dan svođenja računa – kako smo predstavljali Bugarsku u državi u kojoj živimo. Znam da postoje ljudi koji nas osuđuju zato što smo ostavili očevo ognjište i smatraju da je naša nostalgija lažna. Uvjereni su, ako nam je naša zemlja draga, da smo trebali ostati i raditi za njezinu dobrobit. Bugarski iseljenici nisu pojava od jučer i danas. Bugarsku su napuštali vrtlari, studenti i intelektualci. Svaki od njih je imao svoje duboko osobne, intimne razloge. Mnogi od njih su financijski pomagali svojim rođacima u Bugarskoj, slali su novac za izgradnju crkvi i škola. Ali time nisu plaćali neku „svoju krivnju“ ni dokazivali svoje domoljublje.

Danas mnogi bugarski iseljenici daju sve od sebe kako bi dostojanstveno predstavili svoj narod u zemlji u kojoj žive. Oni postaju „diplomati bez diplomatske putovnice“ i prirodni most prijateljstva između te zemlje i Bugarske. I vjeruju da bugarska država neće biti maćeha Bugarima u inozemstvu. Jer, u današnjem globaliziranom svijetu, bugarski nacionalni interes je održavanje i jačanje duhovne veze s bugarskim zajednicama u svijetu – one su neka vrsta ekonomske i demografske pričuve bugarske nacije.