U povijesti svakog naroda postoje dani koji čine duboku razdjelnicu između nekoliko razdoblja. To su dani koji su se dugo pripremali, a onda su naglo buknuli, a njihova jarka svjetlost stoljećima sjaji i zasljepljuje herojstvom, slavom i veličinom.
Takav je dan 20. travnja 1876. g.
Mi ga već 140 godina obilježavamo – slavimo svijetlo herojstvo, koje grije poput planinskog sunca, čistog poput plavoga neba u očima Benkovskog i vatreno poput krvavih zalazaka sunca u Srednjogorju i Rodopima.
Bosansko-hercegovački ustanak 1875. g. ne samo što dovodi do zaoštravanja Istočne krize u Osmanskome Carstvu, nego donosi i ogroman, silan poticaj bugarskom oslobodilačkom pokretu. Iako je pokušaj Starozagorskog ustanka iste godine završio neuspjehom, on nije obeshrabrio napore mladih rodoljubivih Bugara. Krajem te godine u rumunjskom gradu Giurgiu osnovan je revolucionarni odbor koji je razradio plan masovnog oružanog ustanka u Bugarskoj u proljeće sljedeće godine.
Zemlja je podijeljena na V. revolucionarnih okruga: I. – Trnovski, čije vodstvo čine apostoli Stefan Stambolov, Hristo Karaminkov (Bunito), Georgi Izmirliev; II. – Slivenski revolucionarni okrug – apostoli Ilarion Dragostinov, Stoil vojvoda, Georgi Obretenov; III. – Vračanski – apostoli Stojan Zaimov, Nikola Obretenov, Georgi Apostolov; IV. – Plovdivski revolucionarni okrug – a njegovi apostoli bili su Panajot Bolov, Georgi Benkovksi, Georgi Ikonomov i Zahari Stojanov; i V. – Sofijski, koji zbog uhićenja N. Slavkova nije uspostavljen.
Tijekom siječnja 1876. g. čelnici-apostoli prelaze ledene vode Dunava i počinju grozničavu pripremu ustanka. U mnogim gradovima i selima obnavljaju se stari i osnivaju novi revolucionarni odbori, pripremaju se zalihe hrane, nabavlja se oružje i streljivo, provode vojne vježbe, pišu vojni zakoni i propisi. Vatreni govori apostola nailaze na plodno tlo i uzrokuju neuobičajeno vrenje i spremnost na borbu u ime slobode. Ovaj veliki narodni bunt protiv stoljetnih porobljivača najsnažniji je i obuhvaća na stotine sela u V. plovdivskom revolucionarnom okrugu. I dok se malo i veliko, muško i žensko u tajnosti priprema za ustanak, 14. travnja apostoli bunta u IV. revolucionarnom okrugu – Georgi Benkovski i Panajot Volov okupili su stotinu predstavnika 60 naselja IV. revolucionarnog okruga s područja Oborišta, blizu sela Mečka (danas Oborište). Tu je donijeta odluka da ustanak počne 1. svibnja, a u slučaju izdaje – odmah.
Dvadesetoga travnja, poslije izdaje Nene Baldoveca, ustanak je buknuo u Koprivštici. Rodoljubi Koprivštice, predvođeni svojim apostolom Todorom Kableškovim, prvi se dižu na oružje, kako bi se odjek njihovih pušaka čuo što dalje, po svim bugarskim zemljama, i kako bi se zeleni ustanički barjak sa svetim sloganom „Sloboda ili smrt“ zavijorio u svim krajevima zemlje. Konjička četa Benkovskoga budi duh žitelja okruga. Njoj se, poslije ulaska čete u grad Belovo, priključuje nekoliko radnika koji su kao tehničari i inženjeri radili na željeznici baruna Hirscha. Šestorica njih su iz Dalmacije, koja se u ono vrijeme nalazila pod jurisdikcijom Austro-Ugarskog Carstva. Riječ je o braći Krsti, Georgiju i Ivanu Neklanoviću, Ivanu Sutiću i njegovoj ženi, Bugarki Mariji Sutić, Stefanu i Savi.
Iako naoružani starim puškama, s barutom mokrim od jakih kiša, s noževima, sjekirama, vilama i kosama – Bugari iz stotina sela deset su dana pružali otpor svojim tlačiteljima na području okruga. Ustanak se proširio i na druga mjesta i područja izvan Plovdivskoga okruga i trajao je više od mjesec dana. Povijesne se borbe vode kod Drjanovskog manastira, kod Novog Sela (danas grad Aprilci) i Krvenika. Bugarsko iseljeništvo u Rumunjskoj šalje veliku četu ustanika koju vodi vatreni revolucionar, publicist i pjesnik Hristo Botev. Četa je na Dunavu zaplijenila austrijski brod „Radetzki“, njime pristaje na bugarskoj obali rijeke kod Kozloduja, poslije čega vodi niz bitaka s turskim regularnim i neregularnim (baši-bozuci) vojnim postrojbama.
Usprkos svim naporima, Travanjski ustanak biva ugušen.
Na visoko humana i moralna načela travanjskih ustanika, ispisana u Obraćanju bugarskom narodu: „Ti, koji za sebe tražiš slobodu, čast i ljudsko pravo, čuvaj također slobodu, čast i pravo onomu koji ih traži od tebe. Zaštiti ih!“, tlačitelj je odgovorio s 20 000 redovnih vojnika i 120 000 baši-bozuka. Do rujna 1876. g. pogubljeno je više od 30 000 Bugara – muškaraca, žena i djece, više od 10 000 duša je zatvoreno i prognano, 200 naselja opljačkano, a više od 80 drugih naselja potpuno spaljeno.
U ovom monstruoznom kontrastu između plemenitosti jednog naroda, koji samo želi biti slobodan, i krvavog bijesa porobljivača, stoji savjest stare Europe i cijeloga svijeta da progovori u zaštitu Bugara. Dostojevski, Turgenjev, Polonski, Gladstone, Victor Hugo, Oscar Wilde, dr. Long, Darwin, Mendeljev, Garibaldi, Anton Aškerc, MacGahan – posebni dopisnik novina The Daily News, i mnogi drugi osudili su barbarizam, a cijeli svijet bio je potresen i ogorčen. Čak se ni vlade, koje su imale svojih interesa u Osmanskom Carstvu, nisu usudile suprotstaviti napadima protiv trule otomanske države.
Sve to otvorilo je put Oslobodilačkom ratu koji se nazirao, a koji će nekoliko mjeseci kasnije Bugarsku osloboditi od pet stoljeća dugog mučitelja. To je najveća zasluga velike Travanjske epopeje Bugara: podmukli udarci sjekira u Bataku, Peruštici, Bracigovu, novom Selu i Krveniku, kojima su se sjekle glave, sablasni dim opožarene Klisure i Panagjurišta, kolci za nabijanje i vješala, na najviši pijedestal su izdigli herojstvo, samožrtvu i samoodricanje jednog zaboravljenog naroda Balkana. Stoga su potpuno opravdane riječi Konstantina Veličkova: „Bugarsko, prezri hulitelje koji razglašuju da ti samo roblje možeš othraniti!“
POKLON PRED BUGARSKIM HEROJIMA IZ TRAVNJA 1876., BOG DAO POKOJ DUŠAMA NJIHOVIM!