Zimski uspon na vrh Balkana

Hrvatsko planinarsko društvo ”Kapela”

buh_musala

 


Spuštajući se jednog snježnog siječanjskog vikenda sa Sljemena, pričali smo o planinarskim planovima i željama. Spomenuo sam neke planine na Balkanu i tu se u razgovor veselo uključio naš „Kapelaš“ Josip, koji je trebao poslovno putovati u Bugarsku, te ponudio da nas povede sa sobom. „Dok ja obavljam to što imam, vi lijepo planinarite, pa vas pokupim u povratku!“, a mi smo to radosno prihvatili. Prijedlog je bio odličan, jer bi nam tako prijevoz bio besplatan, a zimski uspon na najviše vrhove planine Rila, među kojima je i najviši balkanski vrh Musala, zaista je izazov za svakog strastvenog planinara.

Napravili smo plan, uzeli godišnje odmore i izmislili bolovanja, te početkom veljače, jednog snježnog zagrebačkog jutra, krenuli prema istoku. U sastavu ove „kapelaške“ ekspedicije, osim vozača Josipa i mene, bili su gastronomski meštar Toni i Vjeko, na čije smo iskustvo i vodičke sposobnosti računali. Gotovo cijeli dan jurili smo ravnom Slavonijom, egzotičnom Srbijom i siromašnom Bugarskom, da bismo na kraju ispali iz auta, skupa s prtljagom, u turističkom planinskom mjestašcu Borovec, našem konačnom odredištu. Josip nam je poželio sreću i nastavio za Plovdiv, a nas trojica smo stajali nasred Borovca, zbunjeni kao gastarbajter koji prvi put vidi Frankfurt.

Borovec je lijepo malo mjesto poznato po skijališnom turizmu zimi i planinskom ljeti, centar mu se sastoji od svega tri ulice koje čine trokut. Ovdje gotovo nitko ne živi stalno, svi objekti su turistički (vile, apartmani, hoteli). Na ulicama je mnogo ljudi, uglavnom turista (najviše ima Engleza). Otišli smo do Gorske službe spašavanja raspitati se za detalje oko uspona i kartu, te nakon dobivenih informacija krenuli na spavanje u obližnji hotel. S obzirom da nam je cilj za prvi dan bio dolazak do planinarskog doma Hiža Musala na 2399 m (Borovec se nalazi na 1300 m), imali smo dosta vremena pa nismo ustali u zoru. Nakon jutarnje kave krenuli smo prema domu, vrijeme je bilo sasvim u redu, unatoč lošoj prognozi. Djelomice smo išli cestom koja trenutno ima svrhu skijaške staze, pa onda ušli u šumu i prtili neugaženi snijeg, da bismo na kraju opet izbili na cestu i njome nastavili.

Nakon dva i pol sata hoda, vrijeme se počelo kvariti, puhao je jak vjetar i uskoro smo se našli usred mećave. Prošli smo pored jedne postaje žičare koja nije radila, a zbog magle i mećave nije bilo skijaša. Nismo bili daleko od planinarskog doma, preostalo je još možda pola sata hoda, no himalajski vremenski uvjeti bili su zaista teški. Na kraju smo naišli na stare telefonske stupove, pratili ih, pa su nas doveli na plato na kojem se nalaze planinski hotel, planinarski dom „Hiža Musala“ i dva jezerca, trenutno zaleđena i pod snijegom. Dom je bio zatvoren, ali na raspolaganju nam je bilo otvoreno sklonište. Vrata nisu bila dobro zatvorena i sve je bilo puno snijega. Zapalili smo vatru u maloj peći koristeći neke stare daske, smjestili se po krevetima i krenuli u akciju topljenja snijega za čaj i juhu i sušenja mokre odjeće. Nakon večere dogovorili smo se da ćemo sutra nastaviti s usponom unatoč lošoj prognozi, te da ćemo spavati na vrhu ili se vratiti i opet prenoćiti ovdje u skloništu.

Ujutro smo ustali i obradovali se dobrim vremenskim prilikama. Doručkovali smo, skuhali čaj za termosice i krenuli s usponom na najviši vrh Bugarske i Balkana. Orijentacija je bila laka – čak i ako vrijeme bude loše, nastavljamo dalje, jer metalni telefonski stupovi visoki oko tri metra vode sve do meteorološke postaje na vrhu. Naš put vodio je između dva sada zaleđena jezera, a zatim desno, podno vrhova Ireček i Aleko. Mjestimice smo propadali duboko u snijeg, a ponegdje nas je držala kora zaleđena tijekom noći. Uspon je postajao strmiji, a zatim smo ugledali i dom na Ledenom jezeru (2709 m), prepoznatljiv po piramidalnom obliku. Bio je zatvoren, vrata zatrpana snijegom, a ulaz u zimsku sobu otkopali smo kako bismo se unutra odmorili. Sada je samo trebalo pratiti stupove na grebenu, s razapetom metalnom sajlom između njih, za koju se možemo prihvatiti i prikopčati bude li vjetar prejak. Toni i ja stavili smo dereze, a Vjeko je nastavio dalje u krpljama. Uspon je na jednom dijelu bio prilično strm i snijeg je bio tvrd, tako da su dereze i cepin koristili. Rukom smo se pridržavali za sajlu dok je vjetar divljao i u lice nosio kristale leda i pahuljice.

Napredovali smo grebenom unatoč slaboj vidljivosti, kadli iz magle izviri građevina – nakon sat vremena penjanja evo nas do meteorološke postaje Everest. Obišao sam je i ugledao prepoznatljiv stupić unutar metalnog kaveza – Musala! Došao sam do stupa, zabio cepin u snijeg i sretno se nasmijao – evo nas na 2925 m visokom vrhu Balkana! Uto evo i mojih suputnika, izvadili smo hrvatsku zastavu,  zastavicu HPD Kapela i slikali se. „Dolje, ili što sad?“ Otišli smo do susjedne meteorološke postaje i pokucali. Dočekao nas je ljubazni Bugarin Kolio, ponudio nam je kavu, rakiju i vruću juhu u šalicama. Kratki predah pretvorio se u dulji odmor, a Kolio nam je rekao da bi se ujutro trebalo razvedriti. Odlučili smo prespavati, jer smo željeli ujutro doživjeti pogled s vrha, ne bi imalo smisla da smo čak dovde došli a da uspon na Musalu pamtimo po magluštini i mećavi. Spavali smo u domu Everest koji zapravo i nije dom nego meteorološka stanica, no ima ležajeve ako planinari zapnu u oluji ili ako dođe poveća grupa ljudi. Dežurni Saša nam je dopustio da se koristimo kuhinjom pa smo skuhali juhu i čaj, stavili mokru odjeću na topli radijator i na kraju legli u škripave krevete. Spavanac je bio doživljaj, zaista čovjek nema često priliku spavati na vrhu Balkana.

Ujutro smo kroz prozor vidjeli da je nebo plavo i da smo iznad oblaka. „Aaaaaa, pogled, pogled!“ vikali smo i začas se našli na krovu s fotićima u ruci. Okretali smo se na sve strane svijeta i škljocali, dok je Saša obilazio meteorološke uređaje i zapisivao podatke. Nakon doručka eto nas opet vani, na hladnoći i snijegu, spremni za akciju. Iako je bilo vedro, puhao je hladni vjetar. Prikopčali smo se za sajlu radi sigurnosti (u biti više radi vježbe) te polako krenuli dolje. Silazak niz greben nije bio težak, pod nogama smo nazirali Ledeno jezero i piramidasti dom na obali. Usput smo obišli manji vrh s kojeg se odlično vidi plato s Hižom Musala, te iznad nas najviši vrhovi Rile. Ova planina zaista izgleda moćno, kao da smo negdje u Alpama. Lijepo smo vidjeli i susjedni vrh Mala Musala (2902m) do kojeg se ljeti može doći grebenom, no sada, u zimskim uvjetima, to je teško i za puno iskusnije od nas. Uživali smo na snijegu i suncu koje nas je dobrano „tuklo“, tako da smo dobili lijepu boju.

Hiža Musala bila je otvorena i odlučili smo provesti ovdje još jednu noć. Nakon odmora krenuli smo na kružnu turu do vrha Jastrebec (na kojem se nalazi postaja žičare), no oblaci koji su se počeli navlačiti primorali su nas na povratak. Ipak se nismo sasvim predali – popeli smo se na 2613 m visok vrh Markudžik, koji se nalazi iznad doma. Snijeg je mjestimice bio dubok i dobrano smo propadali, ali lijepe vizure bile su dovoljna nagrada (barem dok magla nije opet sve sakrila). Večer u domu proveli smo grijući se uz kamin i čavrljajući uz pivo, a domar nas je mučio bugarskim TV programom koji emitira samo domaći pop/folk.

Sutradan smo ustali taman kad se sunce pojavilo iza vrha Ireček, ostavili višak stvari u domu, spakirali najnužnije te hrabro krenuli probijajući se kroz dubok snijeg prema vrhu Deno (2790 m). Vrijeme nije bilo idealno i već sam pomislio da ćemo se opet morati vratiti, ali uskoro se maglena zavjesa podigla pa smo nastavili prema suncem obasjanom vrhu. Vidjeli smo jučer nedostupan Jastrebec, Aleko, Ireček, Veliku i Malu Musalu…

Nakon teškog uspona po teškom terenu i snježnoj strmini bili smo nagrađeni pogledom koji je hipnotizirao. Nakon zajedničkog fotkanja sa zastavicom HPD Kapela dečki su krenuli dolje prema domu, a ja sam pojurio obići obližnji impozantni vrh Ireček. Dotamo mi je trebalo oko 45 minuta, usput sam uplašio krdo kozoroga koji su se dali u bijeg spazivši me. Sam uspon nije bio težak, dereze su dobro prianjale uz blago zaleđenu podlogu tvrdog snijega, dok sam u desnoj ruci čvrsto držao cepin. Eto me i na 2854 m visokom vrhu Ireček! Popeo sam se s istočne strane po blagoj padini, a s druge strane zjapila je strmo odsječena litica. Pod mojim nogama nazirao se dom na Ledenom jezeru, a kao na dlanu vidio sam meteorološke postaje na Musali. Grebenom se moglo nastaviti na Malu Musalu, no za to više nije bilo vremena. Već sama činjenica da sam se tu popeo u zimskim uvjetima ispunjavala me neizrecivim zadovoljstvom. Napravio sam nekoliko fotki, pijuckao vrući čaj iz termosice a nešto u meni govorilo je „Ne želim dolje, ne želim…“ Bjelina snijega i plavo nebo odmarali su oči i hipnotizirali me. Nastavio sam prema nižem dijelu Irečeka koji mi je ionako bio usput. Preostalo je još oko pola sata mukotrpnog pješačenja po dubokom snijegu do doma, već ispunjenog planinarima i skijašima.

Toni i Vjeko stigli su tek pola sata prije mene, pa smo nakon kraćeg odmora krenuli za Borovec. Spuštali smo se istim putem, samo što je sada skijaška staza bila puna skijaša pa smo hodali rubom staze, da nas netko ne „pokupi“. Nakon odmora uz topli kamin kafića pored kraja skijališta i bugarsko pivo, odlučili smo prespavati u domu Šumnatica koji se nalazi na oko 40 minuta hoda od Borovca. Sav umor je zaboravljen ulaskom u zagrijani dom u kojem smo se osjećali dobrodošlo. Dobili smo lijepu sobu s kupaonicom. Domarka je istakla kako ovdje ljeti dolazi mnogo hrvatskih planinara, te da Bugari ponekad odlaze na planinarenje u Hrvatsku. Uslijedilo je druženje u dnevnom boravku, gdje smo sreli skijaše iz Srbije koji se također bave planinarenjem, pa smo razmjenjivali iskustva i savjetovali jedni druge što sve vrijedi posjetiti na našem brdovitom Balkanu. Ujutro smo krenuli natrag u Borovec, ulovili autobus koji nas je odveo u grad Samokov, a ondje smo šetnjom kratili vrijeme do večeri, kad nas je Josip trebao pokupiti vraćajući se iz Plovdiva. Razgledali smo centar s lijepom džamijom i česmom koja je prema legendi nastala tako što je konj kraljevića Marka lupio kopitom o tlo i tu je potekla voda. Kažu, tko se napije vode, ostaje živjeti u Samokovu.

Konačni dojmovi?? S vrha Musale vidjeli smo snježne vrhove Maljovice, Pirina i drugih bugarskih bisera koji su nas tiho zvali da opet dođemo. Planine su neka posve druga priča i tu ćemo se sigurno vratiti!