Dana 16. travnja 1925. g. Bugarska je ušla u crnu kroniku europske povijesti – zbog jednog od najvećih atentata, u kojem je bilo više od 200 žrtava. Do 1988. g., kad su Libijci srušili zrakoplov američke kompanije „Pan Am“ iznad Lockerbieja, atentat u crkvi Svete Nedjelje smatrao se jednim od najužasnijih.
Bugarska je poslije Prvoga svjetskoga rata kao poražena zemlja u tom ratu preživljavala teško razdoblje. Situacija se još više pogoršala između 1923. i 1925. g. Naime, 9. lipnja 1923. došlo je do državnog udara, s vlasti je svrgnut vladajući Bugarski zemljoradnički savez (BZNS) i poslije nekoliko dana ubijen je njegov lider Aleksandar Stambolijski, što je sve povećalo napetosti u društvu. Događaji u rujnu 1923., dakle, samo dva i pol mjeseca kasnije, koje je povijesna znanost u vrijeme socijalizma odredila kao „antifašistički ustanak“, do neviđenih su razmjera povećali nestabilnost u državi. Poduzete mjere za očuvanje unutarnjeg reda i mira nisu polučile rezultat. Otrovno sjeme mržnje i podjele bugarskog naroda je posijano. A ono će izrasti obrušujućom razornom snagom dvije godine kasnije – 1925. g.
U siječnju 1924. g. na snagu je stupio Zakon o zaštiti države, zabranjujući djelatnost organizacijama koje za cilj imaju promjenu vlasti nasilnim putem. Među ovim organizacijama, na prvom se mjestu misli na Bugarsku komunističku partiju (BKP), koja je u svibnju 1923. g. od Kominterne u Moskvi prihvatila naredbu o pripremanju oružanog ustanka. Kao posljedica toga, u zemlji se događaju sve češća politička ubojstva, a Vojna organizacija Bugarske komunističke partije odlučila je djelovati radikalno – dići u zrak ili Vojni klub ili Narodno sobranje, kako bi „narodne mase oslobodila od ugnjetavanja vladajućih“. Ali, Petko Zadgorski, crkveni služitelj u katedrali Sofijske metropolije – crkve „Sveta Nedjelja“ izložio je svoju ideju: da se na tavanskom prostoru hrama sakrije eksploziv, jer se tu nikada ništa ne provjerava. Tako je odlučeno da se umjesto Vojnoga kluba u zrak eksplozivom digne katedrala.
A da pritom bude što više žrtava, BKP je pripremila „mamac“ – ubojstvo generala Konstantina Georgieva, zastupnika vladajuće stranke Demokratskog saveza. Namjera i pretpostavka je bila da će na misi zadušnici za ubijenog generala u crkvi biti mnogo pripadnika vojne i političke elite zemlje i mnogo građana.
Atentat je izvršen 16. travnja, na Veliki četvrtak. Bugarski narod je već duboko podijeljen – na vjernike i ateiste, konzervativce i liberale, komuniste i antikomuniste. „I nema više mjesta, gospodo, za obje strane: u ovoj ćemo zemlji živjeti samo mi ili samo oni!“ I samo ova jedna rečenica iz romana „Ljudi“ Antona Strašimirova dovoljno snažno razotkriva zastrašujuću suštinu građanskog rata…
Nekoliko minuta nakon završetka mise, u 15,23 sati, odjeknula je zaglušujuća eksplozija. Kupola crkve se srušila, ubivši 213 ljudi, među kojima je bilo 12 generala, 15 pukovnika, 7 potpukovnika, 3 bojnika, 9 satnika i 3 zastupnika. I žene i djeca… Udarni val je bio toliko jak da je bilo više od 500 ranjenih. Užas i nevjerica ljudi su golemi. Iste večeri u zemlji je proglašeno izvanredno stanje. Masovna uhićenja i ubojstva imaju za cilj iskorijeniti sve moguće slične događaje. Pritvoreno je više od nekoliko stotina osumnjičenih.
Zbog svoje paklene zamisli i izvedbe, atentat u crkvi odjeknuo je širom Europe, a može se reći i svijeta. Francuska telegrafska agencija „Havas“ širila je apel da se u Bugarsku pošalje međunarodna žandarmerija.
„… odjeci strašne eksplozije u sofijskoj katedrali čut će se u svim dijelovima naše ratom zaglušene Europe. Krv se prolijevala i prije, ubojstva su se izvršavala strahovitom žestinom, ali ovaj pokolj ljudi može se staviti na najviši tron bezumlja. Prizori iz sofijske katedrale na razini su najvećeg užasa“, pisali su strani novinari.
„Očaj i pesimizam zahvatili su Bugare“, pisao je dopisnik francuskog lista „Le Figaro“. „Ljudi ne vide svjetlo na kraju tunela i ne vjeruju političarima jer misle da ih oni ne mogu izvesti na pravi put. Caruju opća apatija i tuga.“
Dan poslije atentata, u Sofiju je stigao hrvatski novinar Joe (Josip) Matošić, kao dopisnik zagrebačkog „Jutarnjeg lista“. Namjera mu je bila da poprati pokušaj atentata na cara Borisa III. u Arabonku, koji se dogodio 14. travnja. Matošić nije uspio otići tog dana, nego sljedećeg, 15. travnja, a jednodnevno putovanje do Sofije vjerojatno ga je spasilo od smrti ili težeg ranjavanja. Jer, kako sam piše, „sigurno bih bio u crkvi kako bih pisao sve o misi zadušnici za generala Konstantina Georgieva“. Zaključio je da je „ponekad dobro malo zakasniti“. Matošić je u prvim danima uspio upoznati glavni grad Sofiju i pod snažnim dojmom njezinog europskog izgleda napisao: „Živjeti na Balkanu i ne vidjeti Sofiju isto je kao živjeti u Rimu i ne vidjeti papu.“
Hrvatski novinar je u Bugarskoj proveo dvadesetak dana, razgovarao je s nizom svjedoka koji su preživjeli atentat. Njegovo izvještavanje u Zagreb sadržavalo je mnogo činjenica i osobnih iskustava, a pisao je i članke o povijesti i sadašnjosti tadašnje Bugarske. Nakon povratka Matošić je svoja izvješća i članke objedinio u knjigu pod naslovom „Krvava Bugarska“, tiskanu u Zagrebu, u lipnju 1925.
Ovdje ćemo objaviti kratke ulomke iz napisa Joe Matošića, iz kojih su hrvatski čitatelji saznali o strašnom zločinu bugarskih komunista:
„Eksplozija. Sofijski mitropolit Stefan završio je misu za pokojnika u 15 sati i 20 minuta. Samo dvije-tri minute kasnije odjeknula je strašna detonacija. Eksplozija je bila toliko jaka da su gotovo svi prisutni na opijelu pali na pod. Mnogi od njih su istog trenutka zatrpani dijelovima krova i zidova koji su se počeli urušavati. Panika. Nastala je strašna panika. Crkvom su odjekivalia jauci i krici stradalih, koji su se pokušavali izvući ispod urušenog materijala. Ponegdje strše dijelovi tijela poginulih. Strašan prizor natjera čovjeka da se ukoči. Među građanima koji su stajali oko crkve, čak i na udaljenosti od 100 metara, ima mnogo ranjenih. Vojska. Tijekom crkvene službe, oko katedrale su bila postrojena dva eskadrona konjice, dva bataljuna pješaštva i jedna topnička baterija kako bi odali posljednju počast generalu Georgievu. U eksploziji su poginula dva časnika, tri dočasnika i nekoliko vojnika. General koji je zadržao prisebnost. Nekoliko trenutaka nakon eksplozije lakše ranjeni general Velizar Lazarov istrčao je van i naredio vojnicima koji su bili raspoređeni oko crkve da formiraju kordon oko cijeloga trga i pruže pomoć ozlijeđenima izvlačeći ih ispod ruševina. Nakon ove zapovijedi skočio je na konja i odjurio u Ministarstvo rata da digne na uzbunu cijeli vojni garnizon u Sofiji, a istodobno je naredio i mobilizaciju narodne milicije. Za manje od sat vremena nakon tragedije vojska je blokirala cijelu Sofiju. Patrole su bile posvuda u gradu, a dio vojske otišao je i izvan Sofije i pod kontrolom imao sve ceste koje vode prema glavnom gradu. Time je grad osiguran i izvana i iznutra. Izvlačenje mrtvih i ranjenih ispod ruševina. Vojnici i vatrogasci izvlače mrtve i ranjene ispod ruševina. Prizor je zastrašujući. Cigle, kameni blokovi i žbuka pomiješani su s unakaženim tijelima. Na jednom mjestu vidi se krvava glava, na drugom samo noga ili ruka. Plač živih za mrtvima. Kad su došli vojni kamioni da utovare mrtva tijela, iz susjedne ulice su se pojavile skupine ljudi. Kordon vojnika je zatvorio trg, ali ljudi su zahtijevali da ih se pusti u crkvu, vičući da im je možda otac ili brat, ili netko od njihovih bliskih, zarobljen ili poginuo pod ruševinama. Mrtvi. U bolnicu je dovezeno 190 tijela, od kojih nisu mogla biti identificirana tijela šest muškaraca, jedne žene i dvoje djece. Teško ili lakše ranjenih bilo je više od 400 ljudi. Osim gradonačelnika Sofije Paskala Paskaleva i načelnika gradske policije Kisjova, ubijeno je 12 generala, 7 pukovnika, 11 nižih časnika, tri dočasnika, nekoliko vojnika i 15 policijskih agenata. Nevjerojatna scena. Tijekom opijela kći generala Georgieva plakala je nad kovčegom svog oca. Kad je pakleni stroj eksplodirao, ona nepomično je stajala nad očevim tijelom. Ostala je neozlijeđena, samo joj je crna haljina pobijelila od otpale žbuke. Opsadna situacija. Dva dana nakon napada, uhićenja se nastavljaju, zatvori su pretrpani. Procjenjuje se da je diljem Bugarske uhićeno oko 10.000 ljudi. U Sofiji su sve trgovine zatvorene. Građani su samo na Veliku subotu mogli kupiti što im je potrebno za blagdane. Policijski sat uveden je od 20 sati. Gradom prolaze patrole žandara i vojnika, a lupa njihovih čizama zlokobno odjekuje u tišini kao podsjetnik da je ovogodišnji pravoslavni Uskrs u Sofiji krvav i strašan.“
Nastojeći objasniti korijene tadašnje unutarnje nestabilnosti u Bugarskoj, koja se događa očito zbog još uvijek nedovoljno razvijene političke kulture u ovoj zemlji, Matošić donosi kratak pregled bugarske povijesti od 1870. do 1925., ističući sljedeću važnu činjenicu: „Bugarska je slobodna država tek 50 godina, a za to vrijeme palo je i formiralo se oko 40 vlada.“ To znači da je svakih 15 mjeseci pala jedna vlada i formirala se nova. Predviđanja hrvatskog novinara o mogućem ishodu bugarske drame uglavnom su pesimistična: „Svi dosadašnji incidenti samo su zasebna iskazivanja nezadovoljstva manjih skupina revolucionara, ali kad se te odvojene skupine udruže zajedno naoružane – u Bugarskoj, podijeljenoj na dva tabora, izbit će građanski rat.“
Bugarska, pobijeđena u ratu (Prvomu svjetskomu – nap. DG), slomljena teritorijalno, potlačena moralno i materijalno, postaje plijenom opakog partijskog strančarenja. Osim toga, zemlja je dužna platiti veliku ratnu odštetu, što bi teško izdržala čak i trudoljubiva, disciplinirana i žilava Njemačka. A Bugarska? Nema jaka leđa i zato posrće. Ovaj kamen spoticanja dovodi do političkih ubojstava – kad su ljudi u nevolji, ne pronalaze uvijek pravog krivca.“
U vrijeme svog boravka u Sofiji – do početka svibnja 1925. g., Joe Matošić je intervjuirao generala Velizara Lazarova, smatrajući ga najpopularnijim čovjekom u Bugarskoj u to vrijeme. Iako u vrijeme puča i svrgavanja Stambolijskog odnosi između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) i Bugarske nisu bili na visokoj razini, general se prema svom gostu ponio vrlo diplomatski i istaknuo: „Želimo dobre i bratske odnose s Jugoslavijom“. No, zanimljivo je da je general Lazarov na rastanku hrvatskom novinaru rekao: „Kada se vratite u Zagreb, recite svima da Bugari prema Hrvatima osjećaju velike i tople simpatije.“ Bugarski general ne spominje druga dva naroda u Kraljevstvu – Srbe i Slovence…
* * *
Hrvatski novinar i publicist Joe (Josip) Matošić rođen je u Zadru 8. svibnja 1890. g. Studirao je pravo u Beču i u Zagrebu. Radio je kao novinar od 1914. g. Autor je publicističkih knjiga „Krvava Bugarska“ (1925. g.), „Borci, buntovnici, vođe“ (1938. g.), romana „Sumrak Habsburga“ (1930. g.) i dr.
Umro je u Zagrebu 3. svibnja 1966. g.
Prevela Katica Sedlar