Sokolski manastir „Uznesenje Djevice Marije“ nalazi se na području Sokolove pećine, uz gornji tok rijeke Jantre, među sjevernim padinama Stare planine. Samo 4 kilometra južno od njega nalazi se etnografsko selo Etara, a 12 kilometara jugoistočno – grad Gabrovo. Manastir je osnovao 1833. godine unijatski nadbiskup Josip Sokolski. Ovamo je došao iz Trojanskog manastira, zajedno s jeromonahom Agapijem, a blizu ulaza u obližnju pećinu izgradili su malu drvenu crkvu i nastambu za stanovanje.
U ožujku 1834. godine, sredstvima i uz pomoć mještana obližnjih sela Etara i Nove Mahale, na mjestu drvene crkvice podignut je današnji hram. Crkvu je 15. kolovoza 1834. g. posvetio trnovski mitropolit Ilarion Kretski. Samo dvije godine kasnije, 1836., u Sokolskom je manastiru otvorena škola, koja je ubrzo postala važno obrazovno središte. Tu je neko vrijeme predavao i poznati prosvjetitelj Neofit Bozveli.
Dana 3. studenoga 1973. godine crkva je proglašena umjetničkim spomenikom kulture, koji uključuje 25 fresaka i 35 likova u fresko maniri, rezbariju carskih dveri, vijenac (dio koji okrunjuje ikonostas, iznad kojeg je veliki, središnji križ), devet carskih ikona, jednu slikanu i dva rezbarena proskinitarija (rezbareni drveni ili mramorni stalak, za velike i male ikone, postolje).
Manastirska crkva je jednobrodna, jednoapsidna, jednokupolna građevina s dvije isturene bočne građevine (polukružne niše zvane konhe) i otvorenim narteksom. Freske su rad svećenika Pavla i njegovog sina Nikolaja Popovića iz sela Šipka (danas grad u općini Kazanlak) i datiraju iz 1862. godine. Iznad središnjeg ulaza prikazana je Molitva (Deizus, Deesis), dio ilustracija iz djela Ivana Egzarha bugarskog „Šestodnev“ i ilustracije psalama kralja Davida. Na zapadnom zidu je kompozicija „Sudnji dan“, a u arkadi – „Uznesenje Djevice Marije“. Freske u Sokolskoj crkvi odlikuju se svijetlim bojama i odstupanjima od sižea i kompozicijskih pravila. Nešto kasnije, tijekom iste, 1862. godine, izrađen je ikonostas sa 15 malih svečanih i 6 velikih carskih ikona, rad poznatih predstavnika renesansne Trevnenske umjetničke škole: Joanikija pape Vitanova, Simeona Conjuva i drugih. Na kupoli crkve prikazan je Isus Krist, a gabrovski slikar Hristo Cokev autor je ikone hrama „Uznesenje Blažene Djevice Marije“. Ikone „Isus Krist Svevladar“ (Krist Pantokrator) i „Presveta Bogorodica s dvadeset minijaturnih scena iz žitija“ rad su Joanikija pape Vitanova; ikona „Sv. Katarine i sv. Merkur“ – Zaharija Zografa, a ikona „Sv. Jurja“ djelo je autora fresaka – svećenika Pavla i njegovog sina Nikolaja Popovića.
Ime Sokolskog manastira povezano je s oslobodilačkom borbom bugarskog naroda. Godine 1856. ovdje je boravio odred kapetana Djado Nikole i posvetio svoju zastavu. U znak sjećanja na vojvodu, 2012. godine otkrivena je spomen-ploča s njegovim likom i njegovim poznatim riječima: „Objesio sam zvonce, koje će s vremenom postati zvono…“ Apostol slobode Vasil Levski često je nalazio utočište u manastiru, a tijekom Travanjskog ustanka 1876. ovdje je formiran i započeo svoj borbeni put Gabrovski odred vojvode Canka Djustabanova. Tijekom Rusko-turskog rata 1877.-1878. manastir je korišten i kao vojna bolnica.
Od svog osnivanja do sredine 20. stoljeća, Sokolski manastir je bio samo muški manastir i u njemu je služilo preko 100 monaha, a na čelu monaškog bratstva bilo je 15 igumana. Godine 1959. ovdje su smještene monahinje iz Gabrovskog ženskog manastira „Sveta Blagovijest“, koje je još 1836. g. osnovao nadbiskup Josip Sokolski. Razlog je taj što su Gabrovski manastir do temelja porušile komunističke vlasti…
Godine 1968. monahinje su u sjevernom dijelu Sokolskog manastira podigle kapelicu „Sveta Blagovijest“ i u nju su smjestile dvije ikone koje su ponijele sa sobom iz Gabrovskog manastira – „Isus Krist“ i čudotvornu ikonu „Presveta Bogorodica s djetetom“, djelo velikog bugarskog ikonopisca i slikara Zaharija Zografa.
Danas je Sokolski manastir Uznesenja Djevice Marije jedan od rijetkih preostalih ženskih manastira u Bugarskoj. Stambene i gospodarske zgrade izgrađene su u bugarskom renesansnom stilu, s erkerima, brojnim verandama (čardacima) i stubištima. Neki od stambenih objekata stradali su u požarima 1918., 1924. i 1938. godine. Obnovljeni su u razdoblju od 1980. do 1982. godine, a danas se neki od njih nude za smještaj posjetiteljima i gostima manastira.
U središtu manastirskog dvorišta nalazi se lijepa česma s osam izljeva, u kutovima ukrašena kamenim sokolovima. U spomen na poginule pobunjenike iz odreda Canka Djustabanova, česmu je 1865. godine izradio majstor Koljo Fičev. Prema legendi, česma nikada ne presušuje, a njezina voda ima čudotvornu moć da liječi bolesne i štiti od zlih duhova. U manastirskom dvorištu nalazi se i kapelica svetog Panteleona, u kojoj se nalazi stijena, a iz nje izvire – kako se vjeruje – ljekovita voda. Mnogi posjetitelji u pukotine stijene stavljaju papirić s ispisanim željama i vjeruju da će im sveti Panteleon pomoći da se one ostvare.
Odlukom bugarske vlade, Sokolski manastir je 1971. godine proglašen spomenikom kulture od arhitektonsko-povijesne važnosti. Dana 9. veljače 1973. g., rješenjem Ministarstva zaštite okoliša proglašen je mjestom od povijesnog značaja. Odlukom Ministarstva okoliša i voda od 27. prosinca 2002. godine, radi očuvanja karakterističnih bukovih šuma na tom području, manastir je prekategoriziran u Zaštićeno područje Sokolski manastir, koje se prostire na površini od 75,5 hektara manastirskih zemljišta i šuma.
Vješto koristeći teren, graditelj manastira sagradio je crkvu na nižem terenu, okruženom s istoka, juga i zapada strmim liticama. Ovaj neobičan položaj manastirskog kompleksa, koji se proteže na dvije razine, međusobno odvojene, čini ga jednim od najzanimljivijih bugarskih samostana. Svatko tko je posjetio Sokolski manastir ostao je očaran okolnim vrhovima Stare planine i stoljetnim bukovim šumama. Ako još niste sigurni isplati li se posjetiti ovo sveto mjesto, citirat ću posljednje retke teksta na ploči postavljenoj uz glavna teška ulazna drvena vrata:
„Kad jednom kroči kroz teška manastirska vrata, posjetitelj bude zadivljen čarolijom cvjetnjaka, bjelinom verandi i žuborom česme s ravnomjernim mlazom. Ne može se on nagledati ni zasititi ljepote pa uzvikuje:
“Bože, kako je lijepo!”