Čiprovci - spomenik poginulima 1

ČIPROVSKI USTANAK BUGARSKIH KATOLIKA

Navršilo se 330 godina od Čiprovačkog ustanka, koji je 1688. g. bio vrhunac dotadašnjeg suprotstavljanja bugarskog naroda osmanskoj vladavini i koji je svojim herojstvom i žrtvom ovjekovječio jedan osobito važan dio naše povijesti. Ustanak je bio djelo bugarskih katolika, čija se povijest prepliće s djelovanjem katoličkih misionara franjevačke provincije Bosne Srebrene, Hrvata po narodnosti. Čiprovski ustanak i kulturno-vjerski rad bosanskih franjevaca zauvijek su postali nerazdvojivo povezani i zajedno simboliziraju drugi pol političkih težnji Bugarske i Bugara, osuđenih zakonima geopolitike na svoj položaj između Istoka i Zapada.

Petar Bogdan2(na slici:  Petar Bogdan, autor Vasil Goranov)
Osmanska vladavina otežavala je, ali nije uspjela prekinuti odnose Bugara sa Zapadom, a u ono vrijeme to su uglavnom bili Katolička crkva i europski katolički narodi. Najbliži od njih su Hrvati, s kojima bugarski narod ima dugogodišnje i bliske odnose. Dubrovački su trgovci još u XIII. st. utvrdili smjerove putovanja kopnom i morem i utemeljili svoje kolonije u ključnim gradovima. Njihovim tragovima je 1595. g. krenula i prva misija bosanskih franjevaca, koju je vodio Petar Solinat (prema imenu grada Soli, danas grad Tuzla, u Bosni). Nastanili su se u Čiprovcima, gradiću u sjeverozapadnoj Bugarskoj, čiji su žitelji bili katolici, kao i njihovi susjedi u okolnim selima. Podrijetlo Čiprovčana povezuje se s negdašnjim saksonskim rudarima, ali snažna je i dubrovačka veza. Katoličkoj crkvi naklonjeni su i pavlini u sjevernoj Bugarskoj, daleki potomci doseljenika iz Male Azije. Zahvaljujući djelovanju franjevačkih misionara, sljedećih godina i desetljeća utjecaj Katoličke crkve u bugarskim zemljama ubrzano snaži. Utemeljenjem Sofijske, Marcianopolske, Ohridske i Skopske nadbiskupije, kao i Nikopolske i Prizrenske biskupije, crkveno-administrativna organizacija bugarskih katolika obuhvaća, pa čak i nadmašuje granice što obilježavaju vrhove političke moći dviju srednjovjekovnih bugarskih država. Djelovanje osoba poput nadbiskupa Petra Bogdana Bakševa, biskupa Filipa Stanislavova, nadbiskupa Petra Parčevića i drugih duhovnih i građanskih osoba dokazuje da u obrisima ove nove „Velike Bugarske“ postoje stvarne duhovne i materijalne bugarske snage, a ne romantični i nostalgični osjećaji rimske kurije.

Kula

(na slici: Kula-kosturnica s posmrtnim ostatcima poginulih)

Djelovanje katoličkih misionara ostavilo je najsjajniji trag u bugarskom sedamnaestom stoljeću. Nije slučajno što u svom „Uvodu u povijest bugarskog Preporoda“, prof. Ivan Šišmanov izričito naglašava: „Može se s pravom reći da su isključivi i jedini nositelji najviše duhovne kulture u Bugarskoj bili Bugari katolici, predvođeni takvim ljudima kao što su bili biskupi Ilija Marinov, Petar Bogdanov, Filip Stanislavov, humanist učitelj Ivan Lilov, koji je završio Klimentov kolegij u Rimu, i osobito veliki domoljub Petar Parčević, učenik katoličkog kolegija u Loretu, doktor teologije i katoličkog prava. Bugarska se njime može ponositi, jer se takav diplomat rijetkih sposobnosti i širokih međunarodnih veza više u njoj nije rodio. Djelovanje ovih Bugara katolika i franjevačkih misionara zaslužuje mnogo veće zanimanje od onog koje im se danas pridaje. Zbog toga što to djelovanje nije samo čisto vjersko nego i prosvjetiteljsko. Štoviše, ono je simptom jednog preporoda još i prije Paisija“.

Djelovanje katoličkih misionara u bugarskim zemljama ima ne samo crkveno-vjerska nego i politička obilježja, jer su se kroz njih Bugari povezali s interesima i projektima Habsburške monarhije, Poljskog kraljevstva, Venecije. U ovom odnosu odskače ličnost i djelo Marcianopolskog nadbiskupa Petra Parčevića (1612.-1674.), koji se iskazao kao diplomat pa često putuje između Beča, Rima, Venecije, Krakova i Čigirina (glavnoga grada Kozaka u današnjoj Ukrajini) s ciljem da ih potakne na oslobodilački rat za balkanske kršćane.

Nade nadbiskupa Parčevića su se ostvarile, iako tek poslije njegove smrti. Godine 1683. buknuo je rat između Osmanske imperije i Svete lige (Austrija, Poljska, Rusija, Venecija i Malta). Austrijsko napredovanje se 1688. g. uspješno provodi od Bosne do Transilvanije, a 6. rujna pada Beograd. Bio je to znak bugarskim katolicima u Čiprovcima i okolnim selim Kopilovcima, Željeznoj i Klisuri, koji su se od početka sukoba pripremali za ustanak. Putem svojih duhovnih vođa uspostavili su veze s imperatorskim generalima i dobili obećanje o potpori. To je ubrzalo dizanje ustanka. Iz Čiprovaca i okolnih sela krenulo je nekoliko dobro naoružanih i organiziranih odreda. Jedan dio njih smjestio se u utvrđenom logoru na području mjesta Žeravica, a drugi dio je ostao kako bi štitio katolička sela u planinama. Među vođama ustanka ističu se Georgi Pejačević i Bogdan Marinov iz Čiprovaca, koji su već stekli iskustvo sudjelovanjem svojih četa u potpori austrijskoj vojsci. Njima su se priključili i drugi lokalni vođe. U ustanički logor počeli su pristizati i dragovoljci iz drugih sela, i katolički i pravoslavni. Tako je u rujnu 1688. g. ukupno bilo do 20 000 ustanika.

Ali, u pomoć nisu došle obećane austrijske pukovnije, osim nekoliko malih odreda, primjerice onaj kapetana Horvata. S druge strane, Osmanlije su dobili dobru potporu mađarskog protestantskog vojskovođe Imre Thökölyja, koji im se stavio na raspolaganje zajedno sa svojom pukovnijom. Tursko-ugarska vojska je 18. listopada iznenadnim napadom na utvrđeni položaj kod Žeravice i zahvaljujući tome, a i brojčanoj premoći, ostvarila veliku pobjedu. Preživjeli ustanici povukli su se prema Čiprovcima. Nekoliko su puta uspjeli odbiti napade protivnika, ali snage su nesrazmjerne. Poslije posljednjeg odlučujućeg boja otpor ustanika je svladan i Čiprovci padaju u ruke tursko-ugarske vojske, koja tu čini pokolj i pljačku. Istu sudbinu doživjela su i okolna sela. Dio bugarskih katolika koji se uspio spasiti preko Dunava se prebacio u Vlašku. Ustaničke čete i vođe, na čelu s Georgijem Pejačevićem nastavile su se boriti u redovima austrijske vojske.

Rat Svete lige protiv Osmanske imperije, od kojeg je Čiprovski ustanak tijekom 1688. g. samo jedna mala epizoda, nije uspio donijeti slobodu bugarskome narodu. Ipak, otad započinje novo poglavlje bugarske povijesti, u kojemu će potomci čiprovskih ustanika pronaći svoje mjesto i biti most između Istoka i Zapada i dio raznolikih bugarsko-hrvatskih odnosa kroz stoljeća.

Danas se središtu Čiprovaca stoji spomenik poginulima u ustanku, a posmrtni ostatci nekih od njih čuvaju se u kuli-kosturnici u Čiprovskom manastiru.

PROF. DR. SVETLOZAR ELDAROV, Institut za balkanistiku sa Centrom za trakologiju pri Bugarskoj akademiji znanosti

(Prevela Katica Sedlar)