Selo Arbanasi od stare bugarske prijestolnice Velikog Trnova udaljeno je svega četiri kilometra. Smjestilo se na visokom platou s kojeg pogled seže prema poznatim povijesnim brežuljcima Carevecu i Trapezici, a poznato je po svojim starim kućama-utvrdama, crkvama i manastirima. Naselje su osnovali boljari, koji su tu došli iz zapadnih dijelova Bugarske poslije pobjede cara Ivana Asena II. kod Klokotnice, 1230. g., kad je Arbanaška zemlja (Albanija) postala dijelom Bugarskog Carstva. Prema jednome predanju, selo je nazvano po rodnome kraju svojih doseljenika.
Riječi kojima bih mogla opisati Arbanase bit će blijede u usporedbi s opisom jednog neznanog svećenika iz manastira sv. Nikole. Evo što je on rekao prije mnogo, mnogo godina:
„Ne mogu šutjeti, moram opjevati predivne Arbanase, veliko selo, dom mnogih Bizantinaca i Bugara. Bliješti ono poput ogledala, daleko po cijeloj Bugarskoj. Vrijedni ljudi u njemu žive i lako obavljaju svakovrsne poslove. Zrak je ovdje na povisokome čist, rashlađuje ga vjetar. Ljekovita voda srce pomlađuje. Ljepote okolice čaraju oči. Na tisuće vrsta cvijeća – divljeg, šumskog i vrtnog – opojno miriši u dvorovima. Duša osjeća blagodat svime što vidi i osjeća. Kuće su kamene i velike, nalikuju manastirima. Svi su ovdje dobrog raspoloženja, ljubazni i upućeni… Sve što sam rekao je istina“.
Usprkos stoljetne povijesti Arbanasa, prvi pisani dokaz o mjestu je ferman sultana Sulejmana Veličanstvenog iz 1538. g. Njime područje Arbanasa, Ljaskovca, Gornje i Donje Orjahovice daruje velikom veziru Rustem-paši. Otad pa do 1861. godine „ova plemenita naselja bit će izuzeta, slobodna od naloga i carskih danaka. Unutarnja uprava će im ostati, a administrativne poslove raje vodit će carski kadije…“ Prava spomenutih bugarskih naselja će se 1810. g. čak povećati – sultan Mahmud II. potpisao je dekret kojim „svakom vanjskom čovjeku, bez obzira kakav čin i položaj ima, zabranjuje se da ulazi u područja ovih slobodnih naselja. Nijednoj se vojsci ne dopušta da napadne i da se miješa u njihovo upravljanje“. Povlastice koje su dobili Arbanasi još 1538. g. pretpostavka su njihovom slobodnom gospodarskom razvoju. Povlastice su uspjeli zadržati više od 300 godina – dovoljno dugo razdoblje i za stvaranje bogatog društvenog sloja u selu.
Gospodarski procvat Arbanasa trajao je od kraja XVII. do kraja XVIII. stoljeća. Tada je naselje imalo 1000 kuća, a poznate trgovačke obitelji trgovale su s Italijom, Rusijom, Austro-Ugarskom, Vlaškom, Moldavijom, Poljskom i svim balkanskim zemljama pod osmanskom vlašću. Arbanaški trgovci doprli su do Bagdada, Perzije i Indije, otkud su uvozili svilu, čaj, kavu i razne začine.
Osnovna djelatnost stanovništva bila je trgovina sitnom stokom, mlijekom, vunom i mesom i bavljenje stočarstvom. Imali su razvijen zlatarski, bakarski obrt, kovačnice i uzgoj dudova svilca za proizvodnju svile koju su izvozili u Carigrad i Italiju. Stoga ne treba čuditi što iz Arbanasa obiteljske korijene vuku Evlogij i Hristo Georgijevi, rođeni u Karlovu – najbogatiji bugarski trgovci i bankari s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća, zatim Hristo Tapčileštov, rođen u Kaloferu, koji je nasred turske prijestolnice do nogu oborio sve ostale bankare, pa Nikola i Sava Panica – koji su 1860. g. u Beču otvorili prvu bugarsku banku, pa majka Ivana i Atanasa Burovih, poznatih industrijalaca i bankara…
Carskim ukazom 1921. g., selo Arbanasi proglašeno je mjestom odmora, a 200. g. – arhitektonsko-muzejskim rezervatom nacionalne važnosti.
Najvrijednije nasljeđe iz prošlosti su 144 očuvane kuće, pet crkvi i dva manastira s bogato ukrašenom unutrašnjošću, rezbarijama i freskama iz XVI.-XVII. st., što svjedoči o blagostanju stanovnika Arbanasa. Kuće su široke, kamene, visokih bijelih svodova i malenih prozora, s debelim hrastovim vratima, ukrašenima i ojačanima velikim kovanim bravama. Iza nepristupačnih zidova skrivaju se u zelenilo utonula prostrana dvorišta, puna hlada i tišine. Ona su i carstva mnogobrojnom i raznolikom cvijeću, ozarenom posljednjim zrakama zalazećeg Sunca. A poslije, u prohladnim kućama, zbog sjena koje dolaze od izduženih streha, naše će se oči odmarati u svečanosti šarenila boja i ponad sela bogato prostrtim plavetnilom.
U Arbanasima možemo vidjeti dvije vrste kuća – jedne sa širokim kamenim temeljima, bez balkona i erkera, ili one otvorenog čardaka, koji se zatvara kapcima. Ali, strogi i surovi vanjski izgled arbanaške kuće, nalik utvrdi, u silnoj je suprotnosti s unutarnjom ugodom, raskoši i udobnošću.
Neponovljiva preporodna arhitektura privlači mnoge turiste u veliku i bogato ukrašenu Konstancalijevu kuću, ograđenu tipičnim visokim, kamenim zidom (duvarom), i Hadži Ilijevu, poznatu kao „Carsku“, u kojoj su odsjedali Ferdinand I. i Boris III. Prema najranijim zapisima, Konstancalijeva kuća je bila vlasništvo arbanaške obitelji Tafrili. Od nje vuče podrijetlo kokona (gospođa) Sultana (baka Sultane Rače Petrova, glasovite ljepotice i istaknute figure društvenog života Bugarske tijekom prvih desetljeća po Oslobođenju 1878. g.). Kuću je kasnije kupio Atanas Konstancali, otkud i ime po kojem je poznata. Nasuprot njoj je stara Kokonska česma, izgrađena 1786. g., a ime je dobila po kokoni Sultani. Tu su se, jedva dočekavši večer, sastajale seoske djevojke i momci. Od prvog susreta do „pijenja vode“ i „krađe kitice“, pod pokrovom Kokonske česme izjavljivale su se ljubavi i ženidbene namjere (moma bi dopustila momku koji joj se sviđa da pije vodu iz njenoga vjedra, dok bi momak ukrao kiticu cvijeća s njena vjenčića na oglavlju). A početkom XIX. st., na čaršiji u središtu Arbanasa, pod golemim brijestovima kod Pazarske česme (izgrađene 1829. g.), svake bi nedjelje ujutro seoski gazde i bogati trgovci na čašici razgovora ispijali kavice. Neki od njih oblačili su se po europski, ali bi za studenih zimskih dana svi radije bili u suknenim dugim ogrtačima, obrubljenima lisičjim krznom i ukrašenima svilenim gajtanima.
Staro boljarsko selo svojim čarom, ugodom i toplinom privlači turiste tijekom cijele godine. Stare ili novo izgrađene kuće, jedna za drugom pretvorene su u male hotele i kuće za goste. Apartman se može rezervirati i u etno-kompleksu „Bugarka“, u samome središtu Arbanasa, sasvim blizu do male crkve „Sveti Atanas“. Ne treba vas čuditi pridjev etno – uvjerit ćete se sami da nije riječ o još jednoj novoblikovanoj seoskoj kući. Kompleks predstavlja u cijelosti jedan svijet slavne prošlosti, sačuvan budućim naraštajima. Svijet, u kojemu svoje mjesto imaju bugarske tradicije, duh toplog domaćeg ugođaja i ukusna jela starih Bugara.
Turisti koji više vole suvremenu razonodu i način života, slobodnu sobu mogu potražiti u novoizgrađenim hotelima. U nekima od njih nude se spa i kozmetički tretmani; u drugima masaže i razne terapije; a treći imaju bazen na otvorenome, saunu ili solarij. Konjički klub u Arbanasima nudi jahanje i profesionalcima i početnicima i organizira turistička razgledavanja na konjima. A za sve veći broj ljubitelja bicikala napravljena je posebna, nekoliko kilometara duga staza.
Poslije šetnje među starim kućama i drugih sadržaja, za razgledavanje su otvorena dva manastira – „Sveta Bogorodica“ i „Sveti Nikola“, a posjetite i barem jednu od pet starih crkvi napravljenih od kamena, s malim prozorima sa željeznim rešetkama i podovima popločanima četvrtastim ciglama. Od svih crkvi meni je najzanimljivija „Kristovo rođenje“, koja je bogato ukrašena s oko 3600 vjerskih prikaza – radova poznatih i nepoznatih ikonopisaca.
Ostanite malo duže u manastiru „Sveta Bogorodica“. U njegovoj crkvi, u osobitom ikonostasu čuva se stara čudotvorna ikona Bogorodice – o njoj se govori u jednoj pomalo zaboravljenoj legendi. Poslije pada Careveca i konačne prevlasti Turaka nad bugarskim zemljama, manastir je više puta opljačkan i opožaren. Zbog neprestanih napada, svećenici su u blizini crkve u zemlju zakopali ikonu Bogorodice, svu optočenu srebrom. Na ikoni je, ponad ruke Majke Božje nacrtana još jedna, veća, ruka pa je stoga zovu i Svetom Bogorodicom Troručicom. Poslije skoro sto godina, tijekom kojih je manastir pretvoren u ruševinu i seoski pašnjak, jedan je pastirčić začuo plač odnekud ispod zemlje. Uplašen, tu je doveo svog gospodara pa su obojica iskopali sakrivenu ikonu. Otad je ljudi zovu i Plačućom Bogorodicom. Mnogi posjetitelji vjeruju da ona liječi istinske kršćanske vjernike.
Selo Arbanasi, prohladno ljeti, sniježno i živopisno zimi, izvrstan su odabir za odmor. Ali, jedan dan nije dovoljan da biste osjetili ljubav kojom je građena tradicionalna arbanaška kuća i da ulovite u vremenu izgubljen zvonki djevojački smijeh pokraj Kokonske česme. A kad odlučite da je vrijeme odlasku, blizina Velikog Trnova dovest će vas u iskušenje da prošećete i upoznate se s bogatom poviješću i kulturom prijestolnice Drugog Bugarskog Carstva.
Prevela Katica Sedlar