Autor: Marija Ivanova •
I danas čuvam kukičani pokrivač i žensku vezenu košulju s pojasom i kopčom koju sam dobila od svoje prabake. Napravila ih je za svoj miraz još kad je bila djevojka, znači prije više od jednog stoljeća. U ove prelijepe rukotvorine ona je uložila svoja najskrivenija očekivanja, nade i maštanja. Pokrivač je trebao uljepšati njezin budući dom, a košulja i pojas s karakterističnim bugarskim vezomom trebali su krasiti nju samu. A tako je i bilo.
Gledam vez na košulji – na izrezu oko vrata, na kraju rukava i na na donjem dijelu košulje. Prelijep je taj bugarski tradicionalni vez s kompliciranim ornamentima, izrađen šarenim koncem i sitnim ravnim bodom, poput nanizanih malih bisera! Umijeće vezenja, kao i jedinstvene kompozicije figura i cvjetova, majke su prenosile svojim kćerima. Vezenju se posvećivalo sate i sate rada. Zahtijevalo je vještinu i osjećaj za lijepo.
Prije nedugo vremena sam saznala da je tradicionalni bugarski vez, osim estetske uloge imao i magičnu funkciju. Prelijepi ornamenti napravljeni sa strogo određenim cvjetovima su kodirano tajno drevno pismo. Ovakav vez čuva od zlih sila i donosi sreću i dobro. Svaka ukras, svaka crtica ili znak imali su svoju simboliku i nešto su značili i predstavljali. Jedna stara vezilja s ponosom je izjavila: «Kao što ste vi stvorili svoje pismo, tako mi vezom stvaramo svoje.»
Danas etnografi razotkrivaju šifrirane poruke u bugarskom vezu. Analiziraju ornamente, vezene cvjetove na bordurama, a također i područje gdje se tradicionalno izrađivao vez. Vez je najčešće završavao u tri ili četiri osnovne boje – crvenoj, plavoj, zelenoj i žutoj. Crvena boja je boja krvi, ona daje život. Plava simbolizira nebo, beskrajni prostor. Zeleno je boja proljetne prirode, rađanja, mladosti, a žuta boja je boja bogatstva – zrelog žita i zlata. Ispunjen ovim bojama, vez je trebao čuvati život i donositi zdravlje i sreću i uspjeh.
Ornamenti veza, poput stiliziranih ptica, cvjetova, grančica i ljudskih figura su kodirano pismo sakralnih geometrijskih figura – kruga, trokuta, romba, kvadrata. Prema narodnim vjerovanjima, ove figure posjeduju snagu kojom zaustavljaju zle sile. Prostor okružen ovim figurama zlo ne može doseći.
A ni mjesta na odjeći na kojima se vezlo nisu slučajna. Vez se radio na otvorima na odjeći otkud bi se zlo moglo pojaviti. Kad je žena na takvim mjestima izvezla magične znakove veza, odjeća je štitila čovjeka koji ju je nosio. Bugarka nikad nije oblačila košulju a da na njoj nije bilo nešto izvezeno. Štoviše – prema narodnom vjerovanju, bez veza su bile samo košulje šumskih vila. Vez se radio na muškim košuljama, prslucima, na pregačama i maramama za glavu.
Nekad je vezenje imalo tako veliko značenje za Bugarke da je narod izmislio obred posvećen vezenju. U proljeće su se okupljale djevojke i u nabujale proljetne rijeke bacale komadiće platna obrubljene vezom. Vjerovale su da će im tako prsti postati brzi i snažni kao brze proljetne vode.
Danas se u bugarskim etnografskim muzejima čuvaju prekrasni primjerci tradicionalnog veza. Prema načinu izrade, postoje dvije vrste veza – vezenje po broju niti na platnu i bodu i vezenje prema nacrtanom predlošku. Češće se nalazi prvi način, pri kojemu se postiže i veća umjetnička raznolikost. Ali bugarski vez nije samo muzejski izložak. Tradicija bugarskog veza je veoma živa. Žene iz Nacionalnog kluba «Bugarski vez» bave se vezenjem, pronalaze i sakupljaju tradicionalni bugarski vez. Njih sedamdesetak su iz cijele Bugarske – Sofije, Pernika, Radomira, Plevena, Velikog Trnova, Trjavne, Varne, Plovdiva. Traže stare odjevne predmete po svim krajevima naše zemlje kako bi sakupile nove primjerke veza – izvezeno «pismo» otprije mnogo godina. Ove čuvarice majstorstva u vezenju svojom vještinom i predanošću ponovo rade i najstarije bodove i motive kako bi ih prenijele sljedećim generacijama.
Bugarski tradicionalni vez je dio našeg kulturnog folklornog nasljeđa. On se prenosi s čovjeka na čovjeka, kao što su se prenosile bajke i pjesme. On ima snagu koja čuva od zla – snagu koju su imali amuleti, i nakit, i obredi i rituali. On je odraz osjećaja bugarske djevojke za lijepo, kao što je šarena preslica, dar ljubljenoj, bila u momka izraz osjećaja za lijepo. U složenoj ornamentici i cvjetnoj kompoziciji prisutna je jednaka kozmička harmonija kakva postoji i u nepravilnim taktovima narodne pjesme, i u višeglasnom pjevanju naših pjevača narodne glazbe. «Kroz petostoljetno ropstvo naš je narod stvorio dva velika umijeća, dvije velike umjetnosti – narodne pjesme i vez», rekao je Penčo Slavejkov.
(Prevela: Katica Brajković)