Ran Bosilek (Bosiljak) je nadimak Genča Stančeva Negencova, bugarskog pisca, pjesnika i prevoditelja.
Rođen je 26. rujna 1886. g. u gradu Gabrovu. Maturirao je na poznatoj Aprilskoj gimnaziji u Gabrovu (1904.) i radio kao učitelj do 1908. g. Studirao je slavensku književnost i pravo na Sveučilištu u Sofiji (1908.-1910.), diplomirao pravo te doktorirao u Bruxellesu (1916.). Neko vrijeme radio je kao odvjetnik, ali ljubav prema djeci prevladala je te je počeo za njih pisati pjesme i bajke. Bio je urednik u izdavačkoj kući “Hemus”, koja objavljuje jedan od popularnijih dječjih časopisa u Bugarskoj – “Dječje radosti”. Ran Bosilek pripada autorima koji imaju rijedak talent za pisanje i pjesama i proze. Za osnovnoškolce je napisao svoju prvu dječju pjesmu “Na kosička”, objavljenu 1906. g. u časopisu “Svetulka” (“Krijesnica”), u kojem je sudjelovao u uređivanju, kao i u listu “Vrabac”. Bio je predsjednik Društva pisaca za djecu i član Saveza bugarskih pisaca.
Ran Bosilek je jedan od tvoraca umjetničkog oblikovanja dječjih knjiga u Bugarskoj. Njegovo stvaralaštvo prikazano je u više desetaka posebnih izdanja i zbirki.
Ran Bosilek napisao je neke od najljepših dječjih pjesama
S njima su odrasle generacije naših majki i očeva, mnoge od njih pamtimo i mi sami. Desetljećima se u bugarskim školama orila njegova pjesma “Rodna riječ”, koja simbolizira našu školu, našu vezu s obitelji i domovinom. Dobro je što barem mi tu pjesmu objavljujemo kao geslo u svakom broju našeg časopisa.
A znaju li naša djeca i unuci koju pjesmu Rana Bosileka? Sigurno ne. Ne znaju nijedan stih nekad poznate pjesme “Rodna streha” i “Reci mi, dragi oblačiću bijeli” – te himne putujućih bugarskih vrtlara, koja i danas suzi oči svim bugarskim gastarbajterima. Zato, u povodu 125-te obljetnice rođenja Rana Bosileka, umjesto čitanja raznih članaka i analize njegovog stvaralaštva, bolje je prisjetiti se nekoliko redaka ovih prekrasnih pjesama:
Bijela, uredna kućica,
dvije lipe ispred.
Tu majčinsko milovanje
osjetio sam najprije.—–
Kućico zlatnih dana
kutak najdraži i mileni!
I za kraljevske palače
ne bih te mijenjao!
Reci mi, dragi oblačiću bijeli
Reci mi, dragi oblačiću bijeli,
Odakle dolaziš, gdje si mi letio?
Jesi li vidio dvorište mog oca,
jesi li čuo da mi majka govori:
“Što li moje čedo drago radi,
s tuđim ljudima, tuđi kruh dijeli?”
Reci joj, dragi oblačiću bijeli,
da si mene živog i zdravog ovdje vidio.
I ponesi puno mojih pozdrava.
Mnogo je prošlo, malo je ostalo.
Bliži se vrijeme da se u selo vratim
da se vratim i majku zagrlim.
Ran Bosilek je i među najrječitijim pripovjedačima bajki u bugarskoj književnosti. Za svoju dječju publiku, koja ga je razumjela, voljela i prihvaćala kao bliskog prijatelja, pisao je jednostavno i jasno. A najveći dokaz snage njegovog stvaralaštva jest da su generacije Bugara odrastale i starile, ali njegove bajke zaboravljale nisu.
Pa, dragi čitatelji, prisjetimo se i mi svog djetinjstva i naših nekadašnjih snova. Prisjetimo se kako smo bili naivni i romantični i kako smo vjerovali da u životu dobro uvijek pobjeđuje zlo, kao u bajkama koje nam je Ran Bosilek pripovijedao. Isključite računala i televizore, odbacite novine i pročitajte za laku noć svojoj djeci i unučadi bajku o bosonogom Kosiću. Vratimo se bar jednu večer svojim dječjim uspomenama koje nam, na koncu, nitko ne može oduzeti, zar ne?
Kosić-Bosić
Izradio Kosić-Bosić svoje gnjezdašce. Snio jajašca.
Došla Kuma Lija ispod gnijezda i rekla:
– Kosiću-Bosiću, daj mi jedno jajašce! Došli su mi tata i mama u goste. Skuhat ću im juhicu.
Kosić joj dade jedno jajašce.
Sutradan Kuma Lija opet dođe i reče:
– Kosiću-Bosiću, daj mi jajašce. Došli su mi seka i braco u goste.
Kosić joj opet dade.
Danas tako, sutra tako – ostalo Kosiću samo jedno jajašce. Došla opet Kuma Lija i rekla:
– Kosiću-Bosiću, daj mi jajašce!
– Nemam, Lijo – odgovori Kosić.
– Kad nemaš, pojest ću tebe!
Zaplače Kosić. Dade i zadnje jajašce.
Ujutro je šumom prolazio pas. Vidio je kako Kosić plače i upitao:
– Zašto plačeš, Kosiću-Bosiću?
– Kako ne bih plakao, psiću. Svako jutro dolazi Kuma Lija i otima mi po jedno jajašce. Sva mi ih je otela. Nisam si mogao izleći nijednog pilića. Jutros će ponovo doći. Nemam joj što dati. Sad će mene pojesti.
– Kosiću-Bosiću, nemoj plakati! Ja ću se sakriti tu iza grma. Kad dođe Kuma Lija po jajašce ti joj reci: “Nemam, Lijo, jajašce. Tamo ti je iza grma mala kokica. Uzmi nju!”
Pas se sakrio iza grma. Dođe Kuma Lija i reče:
– Kosiću-Bosiću, daj mi jajašce!
– Nemam, Lijo, jajašce. Imam jednu kokicu tamo iza grma. Ako hoćeš, uzmi nju.
Obradovala se Kuma Lija i počne kopati u grmlju. Pas iskoči i potrči za Lijom.
Ona bježi, on je goni, ona bježi, on je goni – napokon je stigla do rupe i sakrila se.
Pas je kleknuo ispred rupe. Čeka da Kuma Lija proviri i uhvati je za vrat. Lija ne zna da pas stražari i upita svoje noge:
– Recite, nogice, što ste govorile kad vas je lajavac gonio?
– Bježi, Lijo, da bježimo, bježi, Lijo, da bježimo!
– Drage moje nogice, kupit ću vam štiklice! A vi, moje okice, što ste govorile?
– I mi smo isto pričale: “Bježi, Lijo, da bježimo, bježi, Lijo, da bježimo!”
– Drage moje okice, kupit ću vam lijepe naočale. A vi, ušice moje, što ste govorile?
– I mi smo isto pričale: “Bježi, Lijo, da bježimo!”
– Drage moje ušice, kupit ću vam naušnice! A ti, repiću, što si govorio?
– Uhvati, pseto, Liju za rep, uhvati, pseto, Liju za rep.
– Ma, je li?! Čekaj da tebe dam psu! – i Kuma Lija proviri svojim repom van.
Pas ju uhvati za rep i počne je vući. Lija se čupa unutra, pas je vuče van. Ona unutra, on van. Konačno je povuče i skoči na nju – i podere joj krzno.
(Preveo Lazar Glasnović)