Malo poznata činjenica u biografiji najistaknutije hrvatske pjesnikinje druge polovice XX. stoljeća, Vesne Parun, jest da je od 1962. do 1967. godine živjela u Bugarskoj. Tu prvi put piše putopise, stvara prijateljstva s bugarskim intelektualcima-disidentima, poput Radoja Ralina, Blage Dimitrove i prevoditelja Ganča Savova. Tu se zaljubljuje, pati, plače i smije.
Vesna Parun uči bugarski jezik, upoznaje se s našim književnim blagom i pretvara ga u duhovni most između dviju kultura – Bugarske i Hrvatske, prevodeći mnoge naše pjesnike: Peju Javorova, Dimča Debeljanova, Hristu Jasenova, Gea Mileva, Penju Peneva, Blagu Dimitrovu, Pavela Mateva, Valerija Petrova, Damjana Damjanova, Ljubimira Levčeva, Stefana Caneva, Valentinu Radinsku.
Kad god čitam Vesninu poeziju osjećam jasno uhvatljivi bugarski dašak, osobito u ljubavnoj poeziji. I sjetim se Konstantina Oruša, koji je u razdoblju od 1997. do 2001. predavao bugarski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Upravo on mi je preporučio poeziju Vesne Parun, koju je vrlo cijenio i gorljivo tvrdio da je utjecaj bugarske kulture i poezije u njezinu stvaralaštvu neosporan.
Uostalom, mnogi bugarski književni kritičari smatraju da su ljubav i ogromni talent učinili čudo – Vesna Parun osjeća i doživljava svijet poput Bugarke! U bugarskoj književnosti nalazi potporu za svoja stvaralačka traženja, a iz kreativne raznolikosti i bogatih izražajnih sredstava bugarske poezije crpi nadahnuće. Mistična Trakija zgrabila je njezinu maštu pa se tijekom 1964. rađa prekrasna zbirka poezije „Vjetar Trakije“. Puno kasnije, krajem devedesetih godina, Vesna Parun je u intervjuu bugarskome pjesniku, diplomatu i novinaru Krasinu Himirskom, ispričala kako je Trakiju, uz koju je vežu draga sjećanja, zauvijek zavoljela. „A bih li mogla ostati ravnodušna prema čarobnoj planini Rodopima, domovini Orfeja i Euridike? – retorički pita pjesnikinja i priznaje da „u zadnje vrijeme neprestano mislim na Bugarsku“.
Početkom ove godine u Sofiji je iz tiska izašla knjiga književne povjesničarke Katje Zografove „Bugarska odiseja Vesne Parun“. Prvi dio „Vesna i Veli – priča o ljubavi i slobodi“ temelji se na korespondenciji (1963.-1965.) između hrvatske pjesnikinje i bugarskoga glumca Velija Čauševa. U dramatičnoj priči isprepliću se intimna i književna fabula, razotkriva se politički podtekst tog dramatičnog vremena šezdesetih godina prošloga stoljeća i čitatelju postaje jasno zašto Veli nikada nije posjetio Zagreb i Dalmaciju. I zašto Vesna nije vidjela Zlatograd – rodno mjesto svoga dragoga, smješteno blizu granice s Turskom.
U drugi dio „Bugarske odiseje Vesne Parun“ uključene su neke njezine najznačajnije pjesme – Sozopol, Nesebar, Kažem zbogom, Prognanici, te eseji, putopisi i uspomene, posvećene Bugarskoj i Bugarima. Objavljene su mnoge fotografije i faksimili pisama.
Za svoj je rad Vesna Parun dobila mnoge nagrade i priznanja, među kojima i dva puta nacionalnu nagradu Vladimir Nazor (1959. godišnju i 2003. za životno djelo), nagradu Tin Ujević – najprestižniju nagradu za doprinos hrvatskoj poeziji, europsku književnu nagradu (KOV) 2010. godine. Krajem devedesetih godina u Sofiji je međunarodni žiri pod egidom društva „Bugarska duhovnost“ Vesni Parun dodijelio nagradu Balart – za njezin doprinos svjetskoj umjetnosti i posebno za razvoj bugarsko-hrvatskih književnih veza.