Bugarski car Simeon II. Sakskoburggotski u Zagrebu

Autor: Diana Glasnova •

Na poziv počasnog predsjednika 4. međunarodnog festivala židovskog filma Branka Lustiga, 22. svibnja car Simeon II. i carica Margarita stigli su u Zagreb. Tema ovogodišnjeg Festivala bila je „Pravednici među narodima“.

Na svečanom otvorenju dvostruki oskarovac Branko Lustig uručio je plakete Pravednika onima, koji su riskirajući svoj život spašavali Židove od progona i smrti za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Car Simeon II. primio je nagradu dodijeljenu njegovu ocu, bugarskom caru Borisu III., koji je zaslužan za „spašavanje preko 50000 Židova od deportacije u koncentracijske logore u Europi te koji je pokušavao pronaći način za njihov bijeg u tadašnju britansku Palestinu”. To je službeno obrazloženje odluke o dodjeljivanju nagrade, objavljeno na svečanom otvorenju festivala u zagrebačkom kinu Europa. Istodobno, na velikom platnu na pozornici prikazan je portret cara Borisa III. Dok je Simeon II. Sakskoburggotski iskazivao zahvalnost za nagradu, naglašavajući da je cijelo bugarsko društvo – od Crkve do opozicije – zaslužno za spašavanje bugarskih Židova, pratila sam reakcije prepune dvorane. Više od pola stoljeća u bivšoj Jugoslaviji službena propaganda je predstavljala bugarskog cara kao fašista i neprijatelja jugoslavenskog naroda. Stoga je za Bugare koji žive u Hrvatskoj ovaj događaj imao veliko značenje. Došlo je vrijeme kad se može konačno pokazati, kako kaže Voltaire, da smo „živima dužni poštovanje, a mrtvima – istinu”.

Posljednjih nekoliko godina, prije svega u Bugarskoj, diskutira se o „nespašavanju Židova u Trakiji i Makedoniji“. Pokušava se ne samo relativizirati uloga cara Borisa III. u spašavanju Židova u Carevini, nego se i krivnja zbog njihovih stradanja prebacuje na bugarskog cara. Iako to nije tema predstavljanja gostovanja cara Simeona II. u Zagrebu, moram naglasiti da je nepoštovanje jednog naroda svoje vlastite povijesti ponižavajuće. Prije svega za sam taj narod…

Za one bugarske čitatelje koji ne znaju tko je Branko Lustig, koji je pozvao Simeona II. u Zagreb, i kao predsjednik Festivala židovskog filma procijenio da je car Boris III. Pravednik među narodima, napisat ću nekoliko redaka o njemu. Branko Lustig je Hrvat židovskog podrijetla, rođen 1932. godine u Osijeku. Preživio je strahote koncentracijskih logora Auschwitz i Bergen-Belsen. Karijeru filmskog producenta je počeo u hrvatskom poduzeću za proizvodnju i distribuciju filmova „Jadran film“. Napustio je Jugoslaviju 1988. i otputovao u Hollywood. Tamo radi s najboljim filmskim redateljima i 1993. dobiva svog prvog „Oscara” kao producent filma „Schindlerova lista”. Tema filma je bliska i dobro poznata Branku Lustigu jer je riječ o spašavanju više stotina Židova iz nacističkih koncentracijskih logora. Drugog „Oscara” za najboljeg producenta dobiva 2001. za film „Gladijator”. Za navedene filmove je dvostruki dobitnik i nagrade „Zlatni globus”. Usudila bih se reći da bolje od njega mogu procijeniti zaslužuje li Boris III. priznanje Pravednik među narodima.

Drugi dan Festivala – 24. svibnja – bio je posvećen bugarskoj kinematografiji i sretno se poklopio s našim svetim blagdanom bugarske pismenosti i kulture. U nazočnosti cara Simeona II. i carice Margarite, izaslanika hrvatskog predsjednika i predstavnika diplomatskog zbora u Zagrebu, hrvatskih javnih i kulturnih djelatnika, studenata-bugarista, Bugara koji žive u Zagrebu te brojne publike prikazana su dva bugarska filma – dokumentarac „Brodovi su puni“ redatelja Konstantina Boneva i igrani film „Putovanje u Jeruzalem“ Ivana Nitcheva. Prije prikazivanja, u kratkom obraćanju prisutnima veleposlanik dr. Ivan Sirakov s ponosom je naglasio značaj djela svete braće Ćirila i Metoda i zaslugu Bugarske za spašavanje od deportacije 50 000 bugarskih Židova u Drugom svjetskom ratu.

Usprkos opterećenom rasporedu gostovanja i u hrvatskom tisku objavljenih dvaju opširnih intervjua, car Simeon II. je našao vremena i za naš časopis „Rodna riječ”. U predsjedničkom apartmanu na zadnjem katu zagrebačkog hotela Sheraton car je primio naše predstavnike Raška Ivanova, predsjednika Nacionalne zajednice Bugara u Hrvatskoj i Dianu Glasnovu, zamjenicu glavne urednice časopisa. Pažljiv i srdačan, za kratko vrijeme prije polaska na službenu večeru koju je Branko Lustig priredio u čast Njihova veličanstva cara Simeona II. i carice Margarite, on je odgovorio na naša pitanja.


Povod Vašeg gostovanja u Zagrebu je Festival židovskog filma. Kako je došlo do pozivnice Branka Lustiga?

– Branka Lustiga sam upoznao u Los Angelesu, mislim da je to bilo 1994. godine. Još je tada on naglasio da jako poštuje cara Borisa III. koji je učinio sve, koliko su mu to dopuštali vrijeme i okolnosti, da bi spasio bugarske Židove. Mislim da se s tim može ponositi svaki Bugarin, jer se danas u svijetu zna, s malim iznimkama, da Bugarska nije dopustila uništenje svojih Židova. Moram naglasiti da su svi, ne samo car, nego i narod, Crkva, i opozicija pridonijeli tome.

Bugarski narod podržavao je odluke koje je donosio Vaš otac. Naravno, kritike opozicije bile su prirodne. Sada vidimo jednu drugačiju situaciju koju ste i Vi, kao predsjednik bugarske vlade, doživjeli. Svatko kritizira, neovisno o tome kakva je odluka donesena. Jesu li vremena ili su ljudi drugačiji?

– To su različite funkcije i vremena. Car je imao veliki autoritet koji nije bilo lako osporavati. Danas su institucije izložene opravdanim, ali i neopravdanim kritikama i udarcima sa svih strana kojima se teško oduprijeti. „Zao premijer” je nešto potpuno različito od „dobrog cara”. Ne kažem to u šali, funkcije u izvršnoj vlasti su drugačije. A i sada su ljudi puno više netrpeljivi prema nepopularnim mjerama. Oni smatraju da sam ih ja razočarao jer nisam ispunio svoja obećanja. Ja, kao ni ijedan drugi političar, ne može sve sam raditi. Zato sam zabrinut da će se i sadašnjem premijeru Bojku Borisovu jedan dan prigovarati da nije ispunio njihova očekivanja. Taj problem uvijek postoji, jer je riječ o subjektivnim percepcijama. Kada se očekivanja ne ispune, počinju kritike. Ljudi se počinju pitati kako je moguće da se to što su oni zamišljali ne ostvaruje. Drugačije je bilo u vrijeme strašnog rata, kada je narod vjerovao da će biti spašen, a tko bi ga drugi spasio ako neće car.

Na žalost, pri kraju smo našeg razgovora. Recite, molim Vas, nekoliko riječi našim Bugarima koji godinama žive u Hrvatskoj. Mnogo njih neće se, kao Vi, vratiti u Domovinu… Što biste njima poručili?

– Neovisno o tome jesu li u Bugarskoj ili nisu – neka čuvaju svoj bugarski duh. Naravno, i puno zdravlja i osobnih uspjeha.