Autor: Zvjezdana Jembrih •

Pred sumrak ulazimo u Sofiju. Koso svjetlo čini pejzaž nekako vilinskim. Plava planina i zelena dolina. (Istinite) priče o pljačkama, o drumskim razbojnicima koji vrebaju turiste na prigradskim semaforima, čine mi se u taj čas nestvarnima. Stvarno je ovo treperenje svjetlosti. Stvaran je ovaj grad koji tu sjedi podno planine, velik, star i nov, prašnjave krošnje, ulice, ljudi, psi i svjetlost nad njima.

U Sofiji nas dočekuju budući prijatelji (slikari, braća po cehu, sudionici likovne kolonije “Susret dvaju mora”). Odmah počinjemo jesti i piti i osmjehivati se jedni drugima. I pričati slavenskim jezikom, bez posredstva neo-engleskog, hvala Bogu.

Puno svježeg povrća.

*

Sutradan putujemo k Crnom moru.

Putujemo.

Put vodi kroz Veliko Trnovo – staru prijestolnicu, na pola puta od Sofije do mora. Na ulasku u grad čeka nas ostarjeli socijalizam – kao i u mnogim gradovima. U našim domaćim gradovima ga više ne primjećujemo, u stranima ima lokalne inačice i volimo mu se više čuditi – kao da time poništavamo (ili se bar uzdižemo nad) vlastitu soc-baštinu.

Ali, ona je ipak – baština. Riječ “bašta” na bugarskom označuje oca.

Na napuštenom brijegu uzdiže se srednjovjekovni grad – Arbanija. Srednjovjekovni, križarski, predkrižarski, bizantski. Od ružičastog kamena, napušten i velik. Grad propalih dinastija predturskih bugarskih vladara. Današnji grad je na suprotnom brijegu, sučeljen onom prošlom gradu.

*

Putujemo. Krave i ovce preživaju u sjeni rijetkih stabala. Široka je zemlja Bugarska. Široka stara brda, niska, mitska. Tu zemlju još nitko nije kupio – tako bar izgleda. Žuto i zeleno. Žitna polja od vrućine izgledaju ružičasto.

I najednom – nasadi loze: blizu je Varna.

*

Nedaleko Varne, uz obalu prema sjeveru staro je naselje Balčik. Potres je odnio starogrčki sloj, sada je petnaestak metara pod morem. Ostao je torzo Dioniza i staro ime: Dyonisopolis. Uz obalu niče sve što jednom brzom turizmu treba: štandovi, sladoledi, iznajmljivači, mjenjačnice, hladnjaci s plastičnim bočicama vode

*

Crno more.

Crno more je drugačije more. Moćno. Ne trebaju mu obale. Ono se ne igra. Postoji, u nekoj svojoj udaljenosti, na sve strane, na tisuće milja. Na drugom kraju (ako ga ima), tamo negdje je Gruzija, nitko je nikada nije vidio…

Po njemu brode daleki, spori, možda i nepomični, rijetki brodovi, sivi, boje hrđe, crni. Daleki i spori. Rijetki.

U Crno more se ulijevaju Dunav i Don. I kao da ima okus rijeke i mora, u isti mah.

Ima neke neprisnosti, zasebnosti u tom moru, nama, naviklima na topli plavi Jadran, s mirisom ruzmarina. Ovdje miriše na prašnu zemlju, beton, trave i daljinu, veliku, raskriljenu, osamljenu daljinu.

Crno je more Bog naslikao širokim kistom

*

Navečer, na terasi hotela neka proslava – tridesetak kratko ošišanih muškaraca i pripadajuće im žene i djevojke. I DJ. Žene započinju plesati kolo. Bugarski “horo”. Plešu i muškarci. Divni su. Žene su divne. Ne umaraju se. Kraljice carice ciganke. Zovu nas da se priključimo.

*

U Balčiku je rezidencija rumunjske kraljice Marije. Sagradila ju je početkom minulog stoljeća, u vrijeme kada je taj dio Bugarske (Dobrudža) pripadao Rumunjskoj.

Kraljica, potomkinja ruske i britanske kraljevske loze, udata za Ferdinanda, povukla se, rodivši nasljednike (koji su se kasnije što poudavali u druge vladarske kuće, što međusobno poubijali, kako je to već išlo…), kraljica je odlučila povući se i saditi ljiljane i ruže i fotografirati se s vremena na vrijeme. Stvorila je ovdje svoje rajske vrtove. Pojednostavila je raskoš da bi je još više istakla. Ugradila istok i zapad u neki svoj eklekticizam, stvorila svoju enklavu … Kraljica, zarobljena u svoju sudbinu, na prijelomu ratnih stoljeća, lijepa žena, koja je mogla samo to: ostaviti vrtove, crno-bijele fotografije, krasopisna pisma, mramornu kupaonicu, …

Raskošni kraljičini vrtovi bili su zapušteni u doba socijalizma, ali je kći Todora Živkova poduprla održavanje tog kompleksa. U kraljevske zgrade su ljeti useljavali zaslužni umjetnici.

*

Put na sjever, prema Kaliakri – rtu isturenom u Crno more, prema Kavarni, Kamen bregu – skoro do rumunjske granice. Andrej nam priča o povijesti, o mitologiji. Svila se kaže koprina. U moru ima Rusalki. Motiv svetoga Jurja, mitskog jahača koji ubija zmaja, poznat je još iz tračkog doba, s kamenih nadgrobnih ploča

Dolazimo u selo Tuljenovo. Još jedan kraj svijeta. Tu, u tamnim stijenama živio je posljednji tuljan, ali su ga ubili ribari. Pričaju da se povremeno pojavljuje. Tuljen-monah.

Fotografiramo stijene i valove, suhu travu koju njiše vjetar, betonski kostur bivše vojarne. U travi krhotine školjki i ribljih krljušti. Uskoro će raskrčiti ovu pustoš i napraviti hotel s bazenom.

Kamen-breg – veliko arheološko nalazište: prahistorija, Tračani, Rimljani…

U pločastim stijenama usjeci nalik grobovima. Jednom je potres pola brda urušio u more, ostali su dijelovi neznanog svetišta, stube okrenute Istočnome suncu, trojni žrtvenici za rituale koje nitko ne zna rekonstruirati. Andrej podiže glas. Pjeva poput davnog pastira davnu pjesmu Zlatno mome, pjesmu o hvatanju djevojke koja bježi, bježi, sve do smrti

Rt Kaliakra. Svi su ga posjedovali, koji su vladali ovim morem i ovim tlom.

Danas su ovdje ipak već zavladali turisti – priključujemo se organiziranom hodu i razgledavanju moćne tvrđave i suvenira.

Legenda kaže: bilo je četrdeset djevojaka. Zarobili ih Turci i zatvorili u tvrđavu, da ih odvedu u harem. Njihova predvodnica je odlučila da će radije skočiti s prozora u ponor mora, nego li se dati u roblje. Da se koja od njih ne predomisli zadnjega časa, vezale su kose među sobom i bacile se niz bedem

*

Varna. Lijepo ime za grad.

Neki ljetni grad, kroz čije se ulice sluti more.

Ima pasa i mačaka, potpuno samostalnih, samohodnih jedinki koje mirno spavaju po kutovima ili na travnjacima, protežu se ili šeću gradom.

Ima i drvaća (koje čini to isto).

I ljudi šeću širokim šetnicama. Jede se povrće.

Sjedim u nekoj ulici, pokraj nekih malih dućana, toplo je, šareno, lijepo, bezvezno, cvjetno.

*

Albena je divna široka plaža s tisućama suncobrana, groznim hotelima, naplatnim kućicama i shopping centrom u razvoju.

Ali, pijesak je divan, bijel, zlatan, tjera na radost i beskrajan je.

*

Na povratku opet Sofija . Lijepa , ljetna i velika .

Sofija se nekoć zvala Serdica, po tračkom plemenu Serdi. Slaveni je prozvaše Sredec. Na pola puta od Dubrovnika do Istambula.

Ulazimo u hram Aleksandra Nevskog. Stojim u središtu hrama, ispod palijeleja, i malo mi se vrti. Svemir u glavi.

Ova tri dana vladaju “Gorešnici”, tri ljetna vruća sveca. U isto vrijeme, samo zimi, vladaju tri zimska sveca, “Vlčnici”.

Naši ljubazni prijatelji, vode nas posvuda i smiju se i ugodno je.

Ulazim u kriptu ruske pravoslavne crkve. Tamo je ukopan sveti Serafim. U predvorju je stol, papirići i kemijske olovke. Ljudi ulaze, zapisuju, ceduljice umeću u metalnu škrinju, križaju se. Zapis je kod riječi, njen šifrirani odjek, valjda jači od zavjeta. Specifična frekvencija želje. Ispisujem i ja, prvo dugo oklijevajući…

*

Sofija je velika. Po njoj ima smeća i pasa lutalica i širokih avenija i rimskih iskopina i bizantskih fresaka.

Na buvljaku pred Aleksandrom Nevskim kupujem šest posrebrenih kaležića za rakiju. Prodavač mi ih stavlja u ruke i kaže: za zdravlje i sreću.

U kupoli odzvanja veliko zvono. U njega ogromnim batom tuče žena – zvonarica, vidi se izdaleka.

*

Plamen će mi spržiti CD s “horima” – kolima. Smijem se, Plamen će mi spržiti CD, on brzo shvaća pa se i on smije, ima petnaest godina i osmijeh mladog rasnog psa. Doći će u Hrvatsku, kaže. Djeca nose svijet.

Petar i Andrej, kao dva arkanđela, provode nas do izlaska iz grada, skreću, izlaze iz auta, stoje uz put i dugo mašu.

Vruć ljetni dan.

—

Zvjezdana Jembrih je asistente na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za restauriranje – konzerviranje umjetnina. Do sada je izlagala na devetnaest samostalnih i tridesetak skupnih izložbi te izvela dvadeset prostornih intervencija /land art/ u Hrvatskoj i izvan Hrvatske.

Članica  je HDLU-a od 1990. Piše i objavljuje poeziju i prozu.