140 GODINA OD OSLOBOĐENJA BUGARSKE
Dana 3. ožujka slavimo Dan oslobođenja Bugarske od Оtomanske vladavine, koja je trajala 482 godine. Spletke, sebične ambicije, podmitljivost i dekadencija plemstva doveli su do propadanja i rascjepkanosti Drugog bugarskog carstva na tri „državice“ – Trnovsko carstvo (car Ivan Šišman), Vidinsko carstvo (car Ivan Sracimir) i Dobrudžanska kneževina (despotum Dobrotitca). To je u konačnici dovelo i do najveće i dugotrajne tragedije bugarskog naroda.
Bugarski preporod završava trima događajima:
Sanstefanskim mirom, koji samo na papiru stvara bugarsku državu, u velikoj mjeri određenu etničkim granicama Bugarske, sukladnima Carigradskoj konferenciji velikih sila (1876. g.);
Berlinskim ugovorom (1878), kojim je oduzeta većina područja, naseljenih Bugarima, a uključenih Sanstefanskim mirom u novostvorenu bugarsku državu
Ujedinjenjem Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije (1885.g.), kada se dio izgubljenih teritorija vraća (ponovno) u okvir Kneževine Bugarske.
Dana 3. ožujka 1878. godine potpisan je preliminarni Sanstefanski mirovni sporazum. S ruske strane sporazum je potpisao grof N. Ignatijev. Sama pobjednica – Rusija, najavila je da će biti revidiran, odnosno, on nije konačan. Bugari na vlastitoj koži osjećaju da je tome tako – sporazum „traje koliko i snijeg na planinskom vrhu Šipka“ – do 13. srpnja 1878. godine, kada je potpisan Berlinski ugovor, koji potvrđuje, s pravne točke, rezultate rata 1877.-1878. godine.
Činjenica je da je Sanstefanski mir privremeni rusko-turski sporazum, u kojem ne sudjeluju ni velike sile, a ni Bugari. Bugarska kneževina, nacrtana na karti u San Stefanu, ne odgovara u potpunosti teritorijalnom opsegu Bugarske egzarhije (egzarhijske dijeceze) priznate sultanskim dekretom 1870. godine. Nadalje, prema Ugovoru iz San Stefana, Rusija Rumunjskoj ustupa sjevernu Dobrudžu, a Srbiji Niš i okolicu. Ali, oba navedena područja su označena kao sastavni dio bugarskog teritorija – u članku 10 spomenutog sultanskog dekreta iz 1870. g., a tako potvrđuju i velike sile na Carigradskoj konferenciji 1876. g.
Treći ožujak podsvjesno smatramo početkom moderne Bugarske. Ali bugarski nacionalni ideal nije oblikovan odlukama donesenima u San Stefanu. Bugarski nacionalni ideal oblikovali su naši narodni preporoditelji i naraštaji Bugara koji su u njegovo ime dali svoje živote u pobunama, ustancima i ratovima. Oslobođenje nije jednokratni čin, nego proces koji traje desetljećima – navodi u analizi povodom 3. ožujka politolog doc. Momčil Dojčev. Svakako se slažem s njim – nakon 1878. g. Bugari dižu dva ustanka – Kresnensko-Razloški i Ilindenski ustanak i sudjeluju u pet ratova za nacionalno ujedinjenje: Srpsko-bugarskom (1885. g.), Prvom balkanskom ratu (1912. g.), Drugom balkanskom ratu (1913. g.) ili Međusavezničkom ratu – kako se nazivao u Bugarskoj, Prvom i Drugom svjetskom ratu.
Od 1. siječnja 2007. godine Bugarska je članica Europske unije. Što je danas točno bugarski nacionalni ideal? Je li drugačiji od onoga za „čistu i svetu republiku“, koji nam je ostavio apostol slobode Vasil Levski? Kakav je nacionalni karakter ideala – sada i u budućnosti?
Dan oslobođenja Bugarske od otomanske vlasti je prigoda za poželjeti da Europska unija bude sredstvo kojim ćemo postići suvremeni bugarski nacionalni ideal – izgradnju moderne, prosperitetne i demokratske države.