Autor: Diana Glasnova •

Ove se godine obilježava dvije stotine godina od rođenja jednog od najvažnijih bugarskih renesansnih ikonopisaca – Zaharija Zografa.

Od svoje rane mladosti učio je crtati ikone od svog oca Hriste Dimitrova, utemeljitelja Samokovske umjetničke škole. Od djetinjstva je bio zaljubljen u djevojčicu Hristijaniju, koja je živjela u susjedstvu, u domu bogatog Samokovlije Koste. Ove dvije činjenice – ljubav prema slikanju ikona i ljubav prema Hristijaniji – obilježit će cijeli njegov život. I lomiti ga između duhovnoga i svjetovnoga. One će u njegovome djelu odrediti prijelomni trenutak početka prijelaza od crkvenog prema bugarskom svjetovnom slikarstvu. One će ga učiniti najsjajnijim predstavnikom neobične prakse za jednog kršćanina – isticanje svoje osobe u hramu. Freske-autoportrete Zaharija Zografa nalazimo u Bačkovskom, Trojanskom i Preobraženskom manastiru. A vrhunac manifestacije njegova talenta i umjetničkog stila je glasoviti autoportret koji predstavlja prekretnicu u bugarskoj likovnoj umjetnosti.

Poslije očeve smrti, 1819. g., brigu o devetogodišnjem Zahariju preuzima najstariji brat, 14 godina stariji Dimitar. U njegovoj ikonopisnoj radionici nadareni mladić izrasta u umjetnika. Dimitar Zograf oženio se Hristijanijom. Vjerojatno nije ni pretpostavljao da je ova djevojka osvojila srce i njegovoga mlađega brata. Nije ni pretpostavljao kako će u svojim posljednjim trenutcima života, pred svojim ispovjednikom Zahari priznati „u svojoj djetinjoj ljubavi, sam sebi sam ljeti rekao: ako ona poželi snijeg, popet ću se na planinu, ispod vrha Musale ću stići i u rukama ću joj donijeti snijeg. A posred zime rekoh si: ako poželi imati ljubičice, pobjeći su, otići ću do doline, tamo gdje je već došlo proljeće, i s kiticom ljubičica vratit ću joj se, da bi saznala kako je silno volim. Vjeruj mi oče – još je u meni onaj zvonki smijeh malene Hristijanije, jer kasnije… kasnije, oče, ona se više nije nasmijala…“

Hristijanija je Dimitru rodila sedmero djece. Zar se uistinu nikada više nije nasmijala? Ili, rastrgan između grešne ljubavi prema njoj i ljubavi prema bratu, Zahari nije čuo ni vidio njezina osmijeha?

Dimitar Zograf, 1831. g. već priznati ikonopisac, uzima mladog Zaharija za suradnika u poslu. A zaljubljeni mladić će u neprestanom i grozničavom radu na naručenim ikonama i freskama potražiti zaborav. Danima će putovati i slikati od jednog do drugog manastira ili crkve. Njegovi najpoznatiji radovi su ikone u crkvi „Sv. Konstantin i Elena“ u Plovdivu, u crkvi „Sv. Bogorodica“ u Koprivštici, u Plakovskom i Donjobešoviškom manastiru. Njegove freske i danas krase Bačkovski manastir (kapelu i crkvu „Sv. Nikola“), crkvu u Rilskom manastiru, Trojanskom i Preobraženskom manastiru. Zahari Zograf je u ikonopise unio nove elemente – osuvremenio je evanđeoske scene, njegovi likovi su duhovno čisti, ozareni unutarnjom plemenitošću. Umjetnik je slikao i portrete dobročinitelja, pejzaže, braću Ćirila i Metoda i njihove učenike.

Ali, od ljubavi ne može pobjeći. Poslije završetka svakog svog posla, ponovo i ponovo se vraća u Samokov – Hristijaniji. Oko 1844. g. moli je da mu dopusti da ju portretira. S tog portreta gleda nas spokojna i nekako zamišljena Hristijanija, majka koja je već rodila i šesto dijete. Pastelne, tople smeđe boje haljine i pokrivala na glavi harmonično se dopunjuju sa zelenom jaknicom, krznom i vezom bogato ukrašenih rubova. Bogataševa kćer stavila je dvije niske teških zlatnika a ponad njih, zlatne ogrlice koje obavijaju njezin lijepi vrat gotovo joj dosežu bradu. Zlatni križ, zlatne naušnice sa smaragdom i zlatni prsten na ruci zaokružuju ovu zlatno-smeđe-zelenu klasičnu simfoniju. A vrhunac ove simfonije su njezine oči – zelene sa zlatnim krugom, s kojih dvije tanke zlatne boje vode k zjenicama. Nekad su te zelene i zlatne oči prizivale ikonopisca – fatalno, do groba. Zahari Zograf je ovim portretom dokazao da je umjetnik poslanik duše, u njemu je ovjekovječio svoj drhtaj, ljubav i strahopoštovanje prema ženskoj ljepoti. Ali i svoje poštovanje prema bogatstvu i zemnome. I s pravom zaslužuje naziv „utemeljitelja svjetovne umjetnosti u Bugarskoj“, kao i kvalifikaciju „amblemskog lika u bugarskoj kulturi od vremena renesanse“.

U Samokov je 1851. g. došlo pismo iz najvećeg i najpoznatijeg manastira na Svetoj gori – iz Velike Lavre (ili Zografskog manastira). Tamošnji svećenici zovu trojicu uglednih umjetnika – Dimitra Zografa, Ivana Obrazopisova i Dimitra Molerova – da oslikaju vanjski i unutarnji ulazni trijem glavne samostanske crkve. U ono vrijeme riječ je o najprestižnijoj narudžbi koju su mogli dobiti bugarski umjetnici.

Ali, umjesto pozvanih, u Aton odlazi nepozvani Zahari. I tamo ostaje punih 17 mjeseci. Sam je oslikao vanjski dio ulaznog trijema crkve… Bježao li je to opet od svoje plamteće ljubavi? Ili je, rastrgan ljubomorom htio dokazati da je bolji od svog brata Dimitra? Jesu li to megalomanija ili možda kompleks manje vrijednosti preplavili dušu ovog ikonopisca?

Zahari Zograf se ujesen 1852. g. vratio u rodni Samokov s mnoštvom narudžbi ikona za Atonski samostan. Mora ih naslikati tijekom zime i proljeća sljedeće godine. Ostalo je nepoznato zašto je oslikavanje glavnog unutarnjeg ulaznog trijema crkve dano drugim ikonopiscima.

Krajem proljeća 1853. g. u Samokovu bukti epidemija tifusa. Razboljela se i Hristijanija. Smrt joj se bliži, a Zahariju nema života bez njegove ljubljene. Daje joj poljubac – po prvi i posljednji put… Tako je na sebe prenio zarazu i dva tjedna poslije njezine smrti, 14. lipnja 1853. g., umire i on. Tko bi mogao odgovoriti – je li ova ljubav Zaharija Zografa bila grešna ili sveta?

*    *    *

Godine 1979. utemeljena je Nagrada za osobita dostignuća u umjetnosti „Zahari Zograf“, a prvi dobitnik nagrade je Svetlin Rusev. Poslije 15-godišnjeg prekida, ponovo se dodjeljuje od 2000. g. Sva nagrađena likovna djela čuvaju se u Povijesnome muzeju u Samokovu. Među najpoznatijim dobitnicima nagrade su Dečko Uzunov, Stojan Venev, Najden Petkov, Vanko Urumov, Teofan Sokerov, Svetlin Rusev i drugi. Kroz nagradu „Zahari Zograf“ potvrđuje se kontinuitet generacija bugarskih autora i duhovna povezanost suvremenih dostignuća s vječnom bugarskom renesansnom umjetnošću.

(Prevela Katica Brajković)